Natali Dizdar je pre skoro 20 godina osvojila region specifičnim muzičkim senzibilitetom koji joj je doneo reputaciju “hrvatske pop princeze”. Danas, ona je mnogo više od toga.
Natali Dizdar pred beogradsku publiku stiže 26. novembra u Bitef Art Cafe s novim singlom “Kad mislim na to”, a u razgovoru za Original osvrće se na svoju muzičku priču iz jednog drugačijeg ugla – kao psihoterapeutkinja. Naime, paralelno s muzičkom karijerom, koju je započela još kao tinejdžerka, Natali je studirala poremećaje u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu gde je diplomirala socijalnu pedagogiju, a prošle godine je stekla diplomu Geštalt psihoterapeuta.
Sada, sa 37 godina – otkriva nam kako je izgledalo njeno muzičko, ali i lično putovanje.
“Prošlo je nekakvih 17 godina otkako sam se profesionalno počela baviti glazbom i to je definitivno putovanje koje me najviše obilježilo kao osobu. Imam puno lijepih uspomena, ljudi koje sam upoznala i s kojima sam i danas bliska, koncerata i nezaboravnih trenutaka koji me i danas ispunjavaju kad ih se sjetim. Nisam nikad previše razmišljala o tome gdje želim stići jer od samog početka osjećam da se nalazim na mjestu na kojem trebam biti. Osim toga, u međuvremenu sam se počela baviti i nekim drugim stvarima tako da sam zahvalna da imam tu jednu slobodu i privilegiju da vodim život onako kako ga ja zamišljam i želim živjeti. Prvenstveno zato jer mi se karijera dogodila vrlo rano i zapravo sam se navikla imati taj neki prostor i vrijeme za istraživati ‘sebe’ u kojem god smjeru me to odvede.”
Kad se osvrnete, kako se sećate učešća u šouu Story Supernova Music Talents? Danas imamo mnogo takvih emisija, ali nije baš isto, zar ne?
Toliko toga se dogodilo u mom životu i karijeri u ovih 19 godina koliko je proslo od tog showa da zaista uopće ne razmišljam više o tome i nemam vam ništa pametno za reći što već nisam nebrojeno puta u svim svojim intervjuima rekla. Radujem se nekim novim formatima emisija jer mislim da je ovaj već davno odradio svoje.
Na šta danas pomislite kad čujete pesmu “Ne daj”, kojom ste svojevremeno celom regionu predstavili svoj zvuk?
Na ljeto, more, sunce, zabavu… Volim tu pjesmu, ona je obilježila moj početak, zvuk, glazbeni identitet.
S kakvim ste se sve izazovima susretali kao mlada pop zvezda? Koliko je teško izgraditi karijeru na sceni, a izbeći “skandale”, “afere”, raznorazna senzacionalistička izlaganja koja nemaju veze s muzikom?
Na početku sam bila dosta ležerna po pitanju karijere i svega općenito, a i dugo kasnije se to nije previše promjenilo. Studirala sam i obrazovanje mi je bilo na prvom mjestu bez obzira na intenzitet svega koji je zaista od samog početka bio na visokoj razini. Prije nego sam se spojila s osobom koja je poslije vodila moj managment dugi niz godina susretala sam se s raznim ‘čudnim’ ljudima koji su redom imali svakakve pretpostavke i ideje o tome što bi ja trebala pjevati, kako bi moja karijera trebala izgledati, itd. Srećom bila sam vrlo jasna oko toga što ne želim i što mi se ne sviđa, a to je zapravo bilo sve što mi se tada nudilo. U trenutku kad sam se spojila sa producentom Cocom Mosquitom, sve se posložilo i sretna sam što sam zapravo od samog početka imala tim ljudi s kojim sam se savršeno razumjela. Što se tiče skandala i afera, to je zahtjevalo jedno vrijeme da izgradim stabilan odnos s medijima i da ljudi shvate da mi nije do toga i da jako cijenim svoju privatnost i intimu. Mislim da se to danas poštuje i ja sam skroz zadovoljna s tim djelom.
Kao psihoterapeutkinja, mogli ste da sagledate tu priču i iz drugačijeg ugla… Na koji način vi uspevate da balansirate privatni i javni život? S kojim problemima se tu susreću ljudi iz muzičkog sveta?
Glazbeni svijet je jedno vrlo dinamično i intenzivno mjesto, život koji je često nepredvidiv i svakako mu nedostaje stabilnosti. Ako postoji još element i slave onda ste na neki način odvojeni od svakodnevne realnosti, od ljudi koji vode ‘normalne’ živote i često se zbog toga stvori osjećaj usamljenosti i nepripadanja. To naravno zahtjeva od ljudi da razviju mehanizme kako se nositi sa svim tim, a na tom putu mnogi se pogube što možemo vidjeti iz raznih vijesti o svjetskim zvijezdama, depresijama, samoubojstvima, ovisnostima, itd. Mislim da je lakše kad se krene u nekim zrelijim godinama jer ste tad već izgradili neki čvrsti identitet, ali najčešće to nije slučaj i mladi ljudi osim što se moraju nositi sa tipičnim problemima svoje generacije i nekim normativnim sazrijevanjem, moraju biti i dodatno fleksibilni i adaptivni na sve što donosi jedan takav ‘drugačiji’ život bez da izgube ‘tlo pod nogama’. Meni je pomogao moj fokus na obrazovanje i to što sam glazbu uvijek voljela više od karijere i uspjeha. Odnosno, ušla sam u to sve neopterećeno i zadržala taj osjećaj sve do danas.
Imate li neku “motivacionu pesmu”, koja vas uvek pridigne?
Fleetwood mac – Dreams mi je najdraža pjesma svih vremena i nikad mi nije dosadila.
Kakvim momentom je inspirisana “Kad mislim na to”?
‘Kad mislim na to’ je napisana na plaži u Kolumbiji i zapravo je opisala baš to, jedan trenutak koji sam imala s osobom s kojom sam otišla na to putovanje. Opisala bih ga kao sretan sa daškom melankolije.
Foto: Promo
