Često se govori o tome da modernu tehnologiju samo treba koristiti na pravi način i u prave svrhe i sve će biti u redu. Dakle ukoliko nećete gubiti vreme igrajući igrice, skrolovati u beskonačno Instagram i Fejsbuk, upoređivati svoj život sa nečijim instagramskim, nego telefon ili kompjuter koristiti za učenje, istraživanje i informisanje. Međutim, ono o čemu se ne govori, što se skriva od nas korisnika i potrošača, jeste da su na prvom mestu društvene mreže smišljene i dizajnirane da korisnike učine ovisnim. Roditelji mogu samo da se oslanjaju na sopstveno iskustvo kroz odrastanje. Svet danas nije postojao kada smo mi bili deca. Poznajući samo analogni pristup u osnovnom obrazovanju, a imajući u vidu posledice prekomerne upotrebe tehnologije u vidu anksioznosti, depresije, poremećaja pažnje i drugih – biraju isto takvo obrazovanje i za svoju decu. Škola sa starom dobrom tablom i kredom, u kojoj je sve zapisuje rukom, u kojoj tehnologiju ne koriste ni učenici ni nastavnici, prepoznata je kao stara dobra vrednost i kvalitet. Roditelji Silicijumske doline, mahom stručnjaci u vodećim svetskim IT kompanijama, mogli su za svoju decu osmisliti najmodernije informatički opremljene učionice, ali nisu. Biraju Waldorf škole bez računara koje veliku pažnju posvećuju iskustvenom doživljaju. Pa se tako deca u okviru škole bave vrtlarstvom, ručnim radom, zanatima i brinu o životinjama.
U Srbiji danas, roditelji male dece i dece školskog uzrasta, pripadaju generaciji koja je odrastala u vreme rata i sankcija. I sama pripadam toj generaciji, i sećam se oskudice u svemu. Ako zanemarimo finansijski faktor, sve što je bilo kvalitetno, vredno i popularno, moralo je stići iz inostranstva, bilo da je reč o igračkama, garderobi, muzici, elektronici ili dr. Iz te perspektive skloni smo da zatrpavamo decu raznim elektronskim gedžetima, jer ih mi nismo imali. Manualne radnje poput štrikanja, veza, mešenja testa ili rada sa drvetom nisu na poželjnoj listi kod naših roditelja. Sve to podseća na selo i bake, a mi za našu decu želimo neke super blistave karijere. Dok mi decu šaljemo na kurseve programiranja i kodiranja za osnovce, njihovi vršnjaci u Silicijumskoj dolini uzgajaju povrće, brinu o životinjama, kuvaju, mese, štrikaju.
Njihovi roditelji očigledno znaju nešto što mi ne znamo dovoljno. O štetnom uticaju tehničkih uređaja, kao i o blagotvornom uticaju manualnog rada i na mozak i razvoj deteta i značaju iskustvenog učenja. Po rečima jednog roditelja Silicijumske doline, IT stručnjaka, čije dete pohađa Waldorf školu, za učenje korišćenja kompjutera njihova deca imaju dovoljno vremena. Naglašava kako on sam u osnovnoj školi nije bio informatički obrazovan, jer jednostavno to tada nije postojalo. A danas je on ipak stručnjak u vodećoj IT kompaniji. Po njegovim rečima, za budućeg informatičkog stručnjaka u toku osnovnog obrazovanja najbitnija je nauka, matematika, logika i podsticanje na razmišljanje i rešavanje problema.
Ako detetu ne biste dali u ruke električnu bušilicu, nemojte ni računar ili telefon.
Dva najpoznatija roditelja Silicijumske doline koja su svojoj deci ograničila upotrebu tableta i računara su Bil Gejts i Stiv Džobs. Poznato je da je Bil Gejts svojoj deci dozvolio upotrebu telefona tek sa 14 godina, dok Stiv Džobs svojoj nije dozvolio upotrebu ajpeda koji je lično osmislio.
Kod nas se savremenom i modernom školom podrazumeva ona koja je opremljena računarima i tabletima za učenike. Njihovi proizvođači su uspeli da nas ubede da su to škole budućnosti za našu decu. Istovremeno, u u Silikonskoj dolini u blizini San Franciska, u Kaliforniji, gde su smeštene centrale brojnih svetskih tehnoloških giganta, roditelji plaćaju oko 25 000 dolara za osnovnu, a 35 000 za srednju Waldorf školu u kojoj se ne koristi niti jedan kompjuter ili tablet.
Pošto računar i mobilni telefon ne dolazi sa uputstvom ili preporukom o dužini trajanja korišćenja, roditeljima preostaje da sami dođu do odgovora na mnoga pitanja: Da li je računar može zameniti učitelja, tastatura i osetljivi ekran olovku i papir, može li monitor zameniti knjigu, a aplikacija neposredno iskustvo? Ili ćemo ipak škole bez računara kakve znamo iz prošlosti, napraviti i za našu decu u budućnosti.