Koliko god nekad mislili da ćemo se ugušiti od tuge, da nešto nećemo moći da prebolimo, moramo biti ponosni na sebe i na to u kakve smo osobe izrasli, moramo naučiti da je život zapravo jedna prelepa i predivna stvar i da se apsolutno nikad ni sa kim ne bismo menjali.
Nekad imamo loš dan. Lošu sedmicu. I nikog da mu se poverimo. Nekad se u nama odvijaju oluje, a nikog nema da nas smiri. Nekad smo jednostavno prepušteni sebi samima, da se snađemo i snažniji ustanemo.
I bolje da smo sami, nego u društvu sa ljudima sa kojima nismo na istoj talasnoj dužini. Poštujmo sebe dovoljno da stavimo tačku na sve što ne doprinosi našem ličnom napretku i ne čini nas srećnim.
Pre par godina dok sam u taksiju slušala sirene automobila mileći ka svom odredištu, odnosno ka svom psihijatru, zamišljala sam kako će to izgledati. I da budem iskrena, očekivala sam da će biti kao u američkim filmovima – uđeš, pozdraviš se, legneš na kauč i zatvoriš oči pa onda kreneš da pričaš svoju priču. Na kraju otvoriš oči, ustaneš, pozdraviš se i odeš kao ponovo rođen. U mom slučaju to nije tako izgledalo, u tom trenutku sam shvatila da je film jedno, a stvarnost nešto drugo.
Započela sam svoj monolog govoreći kako ja nisam tip ljudi koji odustaje od drugih. Da, nekad budem jako ljuta i treba mi par minuta da se smirim, ali ja ne ostavljam ljude. Mislim da je to zato što ja uvek budem povređena kada ljudi ostave mene, a ja ne bih volela da nekog drugog povredim svojim odlaskom. Moj monolog prekida moja Ana, moj psihijatar: “Pokušavajući da sklopiš ljude oko sebe, sebe si razbila na hiljadu delova”. Ove reči su me ošamarile i moram vam priznati da je ovaj šamar trebalo da dobijem ranije.
Posle par ponovnih susreta Ana me je naučila da volim sebe i da uvek sebi budem na prvom mestu. Zato sada i ja dignem ruke od nekoga, ako taj neko ne vredi i ako mu ne značim onoliko koliko ta osoba meni znači. Više se ne plašim da ću izgubiti neke ljude, plašim se da ne izgubim sebe, pokušavajući da ne izgubim nekog drugog.
Ono što sam ja naučila zahvaljujući svom psihijatru, sada želim da naučim vas, a to je da nikada ne možemo sebi da dozvolimo da zaboravimo 3 tipa ljudi iz svog života:
1) One koji su nam pomogli u teškom trenutku
2) One koji su nas ostavili u teškom trenutku
3) One koji su nam stvorili težak trenutak
Posle par nedelja sam opet došla kod Ane, jer sam se osetila zaglavljeno. Sela sam, zarila lice u dlanove i jecajućim glasom sam joj postavila pitanje; “Ana gde sam izgubila ono “ima vremena” koje sam tako često govorila?” Pružila mi je čašu vode i dok su udarci njenih štikli o pod odzvanjali u mojim ušima rekla mi je da je vreme tu i da će vreme uvek postojati, ali da neće biti nas. Svi mi smo propustili mnogo toga, jer smo čuvali reči i osećanja za neka “bolja vremena”. A bolja vremena ne postoje. Moramo da uzmemo onda kada nam se nudi, a ne da čekamo “bolja vremena”. Postoje prilike i postoji vreme. Retko ih čovek zajedno sretne. Čekajući vreme, izgubimo prilike. Čekajući prilike, izgubimo vreme. Podigla sam glavu prema njoj i rekla sam joj da ne želim da izgubim ni vreme, ni prilike, niti da protraćim život. Otišla sam od nje i počela sam da radim samo ono što meni prija, a to je prelep osećaj. Sve sam iskrenija i energičnija, jer radim samo ono što meni prija, učim, čitam, istražujem, volim. Kad mi se plače, ja se isplačem, kad mi se smeje, ja se smejem jako da me stomak zaboli, kad se osetim usamljeno zagrlim i šćućurim se, kad mi nije dobro mrcvarim se po krevetu, tu su razne emocije, razna stanja, živaca za mišljenje drugih nebitnih ljudi je sve manje, mnogo je više ljubavi za one prave.
Čitav naš život može da se promeni u jednom trenutku, u trenutku kada shvatimo da ne želimo da životarimo, već da živimo. Potrebno je samo da počnemo da volimo sebe do te mere da shvatimo da zaslužujemo više, potrebno je da budemo hrabri i da tražimo više. Meni se život promenio u trenutku i sada sanjam otvorenih očiju, radim na sebi i težim da ispunim sve svoje planove koje sebi svakodnevno zadajem.
Nemojte da zaboravite da je sve u vašoj glavi. I dobro i loše. I lepo i ružno. I moguće i nemoguće. Sve je unutra. Granice postoje samo u vašoj glavi. Hajde da živimo snove koje smo sanjali kad smo bili deca i da živimo sve te snove danas, stvarajmo pozitivnu energiju i živimo za trenutke kad vreme stane. Ispunimo to vreme iskrenim osmehom. Živimo sve one srećne momente i čekajmo one što tek dolaze. Radujmo se odlascima i ponovnim dolascima, putujmo, pakujmo anksioznost, a raspakujmo snove, želje, ciljeve, maštanja i nadanja! Budimo ljubazni prema svima, uvek, jer svako koga upoznamo vodi borbu o kojoj mi ništa ne znamo, a u životu nikad dosta dobrih i ljubaznih ljudi, lepih reči i širokih osmeha. Volimo sebe!
