„Proces“ je složeno, višeslojno i najpoznatije delo Franca Kafke. U romanu se ne radi o sudbini bankarskog službenika Jozefa K. niti o njegovom hapšenju, njegovoj potrazi za nepoznatom krivicom i o njegovom pogubljenju na kraju, već se radi o postupku kome je on podvrgnut. Predmet romana jeste stvarnost nevidljivog suda koji svojim prisustvom prožima ceo roman…
Sada ću se potruditi da sa više aspekata analiziram delo i da svima onima koji ovo delo nisu pročitali napravim odličnu uvertiru u delo. Dakle, ovo je recenzija knjige “Proces”.
Ponekad postoji više nego što se čini.
Ranije smo čitali “Bibliju”, pa “Majstora i Margaritu”, pa ostale naše i ruske klasike. To i nije bitno toliko, samo je bitno da znamo o čemu se radi u svim tim delima.
Sada smo u fazi čitanja knjige “Proces”, pa nakon pročitanog dela čitali smo analize i razne forume koji su govorili o tom delu i onda je došao trenutak da napravimo svoju analizu. Bilo je i moje vreme da napravim analizu.
Nije mi prvo Biblija pala na um, već Pontije Pilat, a onda Bog. Ali hajde da počnemo sa razmišljanjem o đavolu i Bogu koji je suprotnost đavolu. Nekada davno pre mnogo vekova đavo presudi Božijem sinu, a od tada Bog sudi svemu ljudskom.
Danas čujemo starije gospođe, odnosno babe, kada ogovaraju komšiluk, pa kažu: “Čeka ga strašni sud“. Te babe nisu čitale pročitale “Proces” pa ne misle na Jozefa K. mučenog koga čeka strašni sud, već misle na ono kad odeš na nebo pa tamo te čeka neki od čika svetaca koji je zatefterio sve što si ikada uradio i koji će tebi odrediti kuda ćeš otići. To je jedna od prvih stvari na koju sam pomislila pri pravljenju analize Strašni sud = Bog.
Kafka se ovde bavi kritikovanjem. Dakle, Kafka se bavi kritikovanjem božanskog autoriteta, odnosno Kafka direktno prikazuje kako božanski autoritet biva korumpiran od strane ljudskih institucija prikazanih kao sudski sistem.
Kao i Bog, sudski zvaničnici su nepristupačni smrtnicima, iako niko ne može potvrditi njihovo postojanje oni imaju velike moći nad sudbinama pojedinaca. Kao i u jevresko-hrišćanskoj tradiciji sud ima svoje svete tekstove tj. opet nešto nerazumljivo običnom svetu i samim tim nepristupačno. Svi pravni akti koji su napisani pravnim jezikom nama su nerazumljivi. I kao verske knjige poput Biblije i Talmud-a , i ovi sudski tekstovi zahtevaju posebnog tumača koji vodi naratora kroz samo neke delove sudskog postupka, ovde mislim na advokata. Postoji neograničeno mnogo načina za tumačenje tih sudskih spisa i zakona.
“Čovek koji ne veruje drži svoj život u sopstvenim šakama.”
Postoji jedno hrišćansko tumačenje koje govori o tome kako je svako ljudsko biće ukaljano samim rođenjem, da je njegov život grešan i da jedino ko je bezgrešan na ovom svetu jeste Bog. Kroz to možemo videti u kolikoj je zapravo zabludi Jozef K. pokušavajući bilo koga da ubedi u svoju nevinost.
Hipotetički, isto tako da je nešto zgrešio, ako bi sud taj isti odlučio da je nevin, on ne bi mogao da ga ubedi da je kriv.
Ako uzmemo u obzir da je Kafka bio depresivan kada je ovo pisao i da je tu depresiju usadio u samoga Jozefa K. onda je usadio i filozofiju:
Nekad dođe vreme da borio se ili ne – umireš.
Jedan od načina za osudu božanskog entiteta, jeste kroz ljudske autoritete. U to vreme se smatralo u svim monarhijama da je car najbliži Bogu, odnosno da je on ovozemaljski Bog, jer ga je sam Bog izabrao da vlada nad svima.
Svi mi smo prilikom čitanja zanemarili ono očigledno i odmah smo zauzeli stav nevinosti Jozefa K. i naravno da smo ga samosažaljevali.
Sve ambicije čoveka, ili države, ili uređenja ili bilo kog subjekta unutar određenog sistema (a ne zaboravimo da nam i Platon govori da je čovek politička životinja) zasnovane su na težnji ka vrhu, ka vlasti i ka želji pojedinca da se približi nečemu božanskom iliti uzvišenom bio vernik ili ne.
Ako upotrebimo gradaciju, uočićemo da Jozef K. biva izdan od svega, ali tek na kraju, na samom kraju, on biva napušten od Boga i to sve je propraćeno gotovo smešnom pričom o seljaku pred zakonom.
Ali da li Kafka u ovom delu predviđa da će moderan čovek odbaciti sve moralne i etičke vrednosti koje smo nasledili od reliligijskih tradicija?
Ovaj roman čini sve da naglasi borbu Jozefa K. da pronađe smisao života, iako ne može uspeti u toj borbi, to nas podseća na versku tradiciju samoispitivanja i ličnog prosvetljenja kroz verske studije.
Bilo da ovaj roman odbacuje sve religijske vrednosti ili samo ono ljudsko, eksploatacija religioznih obilka, koji se provlače kroz ovaj roman, stvara gomilu pitanja u ovoj nemilosrdnoj ironiji kako romana tako i života.
Svako ko nije pročitao „Proces“ sada je krajnje vreme da ga uzme u ruke!
