Nekima je stiglo ljeto, nekima tek stiže, kao meni. Sa tim divnim sunčanim, toplim dobom stižu i ljetne haljine, kupaći, more, kupanje i uživanje. Idila naprosto.
A da li je uistinu?
Mnogi će se sad prepoznati kad kažem da imam malog crvića u glavi koji baš ‘slučajno’ proradi kad obučem kupaći i stanem pred ogledalo. Eh, što taj ima odjednom svašta da kaže. Gledam se i ogledam, a on ne prestaje: Vidi ti taj celulit. Ajme koliko strija imaš… Što nisi utegnula malo te noge?… Gdje su ti nestale sise? Ovo ovdje ti je debelo, tu si baš mršava. Ružne su ti noge, tu ti ovo visi… I taman kad pomislim da sam trenutak odahnula od toga, začas mi servira već viđene fotke savršenih ženskih tijela, proporcija, zategnute, nit’ manjka nit’ viška, u savršenim ljetnim pozama: Insta idila. Pa onda ostanem onako k’o pokisla. Pogledam sebe. Pa se sjetim njih. Na trenutak mi uopće ne bude ugodno pred samom sobom.
Tko mi kaže?
Obzirom da se upoznajem sa svojim umom već neko vrijeme, počela sam mu pratiti korake. I mogu ti reći kako je prilično predvidljiv u mnogim stvarima. Jedna od njih je ova gore navedena. Komparacija. Vidi mene, a pogle’ njih. Kako on/ona, a kako ti?
Nitko drugi mi ove gore navedene stavke nije rekao (barem ne u zadnjih 10ak godina!). Sama Sebi ovo govorim. I tu bi htjela malčice podvući slova. Nije mi došla komšinica pa mi sve ovo rekla u facu. Ovaj gore opis je slika mojih programa, iskustava i mog internog monologa-koji je posljedica tih podsvjesnih programa i želje za prihvaćanjem, jer u korijenu svega ovog stoji želja za odobravanjem i želja da se svidimo drugim ljudima.
Ali, trebam se sjetiti da JA ovo sebi govorim. Što jednako tako znači da JA mogu i prestati to govoriti. JA mogu izabrati što ću govoriti. JA izabirem lijepo o sebi govoriti. JA imam kontrolu nad svojim mislima i riječima. A bome i djelima.
Samo ih moram ‘uhvatiti’ na vrijeme, prije nego što uzmu maha i učine da se osjećam u najmanju ruku Kao pokisla.
Usporedba i udovoljavanje
Što smo slušali i gledali cijeli život (većina nas)? Uspoređivanja. Ponekad iz najbolje namjere ali bez obzira, bila su uspoređivanja. Vidi kako tvoja prijateljica to i to. Kako i ti ne možeš to i to? I što smo onda kao rezultat radili: htjeli udovoljiti drugima, kako bi im se svidjeli. Mišljenje drugih nam je bilo važno. Bilo da su ti drugi bili rodtelji, prijatelji, okolina, sistem, svejedno. Udovoljavanje i usporedba idu rame uz rame u ovom slučaju.
Gledali smo u Teen i OK! (bar moja generacija 😀 ). I uspoređivali se. Htjele smo biti kao ispeglana i fotošopirana JLo, Britney Spears i sve druge. Uski strukići, lice porculansko kao saliveno, tijelo bez mane. Da. Ali samo na slici.
Iako razumski svi znamo da je to tako, svi smo vidjeli i poznate i nepoznate sa različitim ‘manama’ ali i dalje ne prihvaćamo to kao normalno. Zašto? Mislim da je navika u pitanju. Toliko smo navikli o sebi loše misliti i govoriti da nam um odmah servira ono što mu je ponovljeno tisuće puta.
O sebi samo najbolje
Ako je navika u pitanju, znači kako je vrijeme da je mijenjamo u neku drugu naviku koja će nam biti od koristi. Jer nas ovakva navika, ovakav razgovor, ne čini sretnima.
Želimo naviku koja će nam ispred ogledala reći: Pa znaš šta, nije loše uopće. Živa si, zdrava si. Ako tu ima viška, a tu manjka, uredu je. Nisu ni one po društvenim mrežama puno bolje/gore. Mogu i ja downloadati Photoshop pa da vidiš mačke 😀 Ali mi nije to u cilju.
Nemam potrebu da se sakrivam iza lažnog izgleda. Ne želim negdje tamo staviti savršenu sliku, imati tisuće lajkova, a na kraju dana bez maske i sama pred ogledalom imati iste negativne misli. To ne riješava ništa.
Slika je ništa drugo, nego slika. Dijelić filma. Sekunda uhvaćena u vremenu. Ono tko se drugima predstavljaš, na kraju dana, ne znači ništa.
Ali ono tko si kad si sam znači sve. Jer je to tvoj svijet. Tvoja istina. Zato odaberi da bude istina koja podupire, jer ako ti nećeš sebe podržati, onda neće ni drugi. Odaberi da bude istina koja će reći Ja se volim. Odaberi istinu kojoj ne treba maska da bi se osjećala vrijednom/im.
“Ljubav je veliki čudotvorni lijek. Voljeti sebe čini čuda u našim životima. ” – Louise L. Hay
Nova priča
Stoga, ovog ljeta, a i svakog idućeg puta kad se moj crvić, (a i vaš) osjeti pozvanim da nešto kaže, ispričajte mu Novu Priču.
Jer, ne želim se fotošopirati, retuširati, zatezati, rastezati, filtrirati. Hoću da se volim i uživam. Neću da idem pognute glave na plažu s osjećajem kako sam manje vrijedna ili manje lijepa jer ne izgledam kao one sa slike. Jer ne izgledaju ni one kao sa slike 😀
Hoću da dignem glavu, natakarim svoj kaleidoskop, svoju istinu i kažem sebi Volim se. Vidi što mi je dobro. Vidi što sam sretna u svojoj koži. Pa ima li išta ljepše od toga?! Ne postoji moćniji i bolji osjećaj nego biti uskraćen i neopterećen mišljenjima drugih i riješen nepoticajnog mišljenja o sebi. Koje li slobode! Makni sad te okove u koje su nas utjerali i reci sebi: Ja vrijedim. I odoh da se kupam i uživam sa svojim celulitom i strijama, koži što visi, i borama i porama i svim drugim izmišljenim ‘manama’. Sad baš idem da me boli briga.
Rozi papirić
Kakve veze sad rozi papirić ima s ovim? U mom slučaju, poprilične, a možda i vama pomogne. U pokušaju da ‘uhvatim’ negativan govor prema sebi, na svako ogledalo sam zaljepila Rozi papirić i nacrtala srce na njega. Isprva sam pomislila kako je to malo glupo, al’ sam odlučila pokušati. Rozi papirić je zapravo podsjetnik da, kad krenem sa negativnim mislima, pogledam u njega i sjetim se što je najbitnije od svega. A to je ljubav. Prema sebi, a i prema drugima. Rozi papirić je zahvalnost. Zdrava sam i živa sam, obitelj mi je zdrava. Rozi papirić je budućnost. Želim biti sigurna u sebe i samopouzdana. Rozi papirić je IZBOR. Mogu izabrati svoje misli i emocije. Rozi papirić mi je na kraju stvorio naviku pozitivnog govora i odnosa prema sebi. Probajte, ne košta ništa, a može značiti puno. 🙂
Fotografija: privatna arhiva
