Godina je nekako svela svoj kraj na minimum. Čuvene praznike više i ne poštujemo, njihovu bit zaboravljamo, a srž nam je odavno nepoznata. Godina poput ove, završila se i to nam je trenutno jedina misao. Daleko smo od sreće što počinje nova strepeći može li biti gora od prethodne.
Kako li će izgledati naš život u narednih par meseci, u vremenu koje nas očekuje i u kakvim uslovima ćemo je dočekati, samo su neka od aktuelnih pitanja svih nas. Postoji li garant za neko “bolje sutra”, za neku svetlu budućnost, na neki miran i berićetan period naših skromnih života? Naravno da na takva i slična pitanja niko ne može da nam da potvrdan odgovor.
Ali evo, sada, mene more neka druga pitanja. Padne li i vama svima na pamet, onako, nekada i niotkuda, da li smo možda malo grubi, nesvesni svih stvari kojima dugujemo zahvalnost? Hoćemo li ikada biti ti koji u novu godinu ulaze svesni svih svojih uspeha u prethodnoj? Vrednujemo li istinski i suštinski bitne momente bistvovanja života koji nam je dat na čuvanje i uživanje?
Davnih dana, još su naši najstariji znali da praznik ne čini trpeza puna svih međunarodnih, mediteranskih specijaliteta. Znalo se da je bitno ko je za stolom, a ne šta je na njemu. Cenilo se prisustvo svih u porodici, čak i onda kada se nisu svi međuljudski odnosi glatko odvijali. Nismo u nasleđe dobijali vile, gradove i ogromne posede zemlje. Imanja nisu bila prostrana, ali nam nikada kuće nisu bile tesne.
Vladao je neki mir i spokoj, nešto čega nova mladost ostaje željna, zasigurno. Rebus je vrlo jednostavan. Malo je potrebno.
Zato danas, želim sebi da objasnim sreću što sam prethodnih, ne, 365 dana, nego tokom čitave decenije, uspevala da ustanem svakoga jutra, i to čistog obraza, što su oko mene bile najvažnije osobe ove planete, što je nebo slalo mesečinu samo za mene po noći kada bih kasno dolazila, što me je neko čuvao onako neprimetno, uvek i svuda. Sreću što sam uspela da se održim sa osmehom, onako kako samo ja to znam i što isti takav krasi one ljude čije prisustvo sam osetila, makar i na kratko.
Praznični duh je svuda oko nas, a na nama je da ga proživimo. Usporite malo i oslušnite. Možda čujete ili se podsetite lepote vašeg života, onda kada se najmanje nadate. Uvek je pravo vreme da se okrene novi list.