Zašto nešto biva, pod kakvim okolnostima i uticajima, kako smo određeni da budemo tu gdje jesmo, u baš tim životnim okolnostima… jasno je da odgovora nema. Jedino izvijesno da se nešto dešava, i da se rijeka vremena sliva sa svim vrtlozima i brzacima života, u koje upadamo, teško se izvlačimo, ili se ne izvučemo uopšte.
Teško je kroz nju proći, a da pritom mirno preplivamo. Nešto nas mora okrznuti, a koliko ogrebani ćemo izaći često ne zavisi od nas. Preispitivanja, čekanja, nadanja, odlučivanja kojih smo dio, utičemo na njih, ili mislimo da utičemo. Prirodno je da se naš instinkt bori za opstanak, preživljavanje i sve što radimo, radimo u tu svrhu. Pitam se kada dođe vrijeme da se prepustimo i dozvolimo da nas vrtlog jednostavno uvuče. Šta se desi čovjeku, kakva je unutrašnja borba koju vodi, da mu je lakše da se utopi, nego da nastavlja tražiti slamku spasa za koju će se uhvatiti. Dobre stvari se dešavaju, isto kao i loše, različito ih percipiramo, iako znamo da su sastavni dio vode u kojoj opstajemo.
Zašto bezbrižno spavamo kada smo u mirnim vodama, i zašto noćima ne spavamo kada upadnemo u vrtloge, a i jedno i drugo su prirodno stanište.
Nije dovoljno misliti da imamo kontrolu ako utičemo, ako smo svjesni da upravljamo situacijom i da dobro plivamo, često i najbolje plivače voda iskuša, pa ili se izbore, ili se utope, ali nije dovoljno biti samo dobar u nečemu.
Upravo je u svim ovim mojim nabacanim mislima i istrulim metaforama možda i suština.
Sva plivanja, gušenja, isplivavanja, svi su dijelovi našeg bića kojeg mi htjeli ili ne htjeli moramo biti dio.
Preživjeti sve promjene, jedino je moguće uz prilagođavanje. Prilagoditi se kao kameleon, postati dio toga, nositi se s tim, uživati, istrajavati, pokušavati, nadati se, boriti se, i na kraju možda pustiti vrtlog da nas povuče, a možda i isplivati.
Malo je ipak i do nas.
Foto: Pixabay.com
