Jedino što čoveku treba kako bi duhovno i telesno rastao je ljubav. Ljubav je osnovna dečija hrana, i ne postoje prepreke koje ljubav tokom dečijeg razvoja ne može da prevaziđe. Ona je pravo deteta, sjaj u njegovim očima, prored između zubića i osmeh na licu. Ljubav može doći od stranca, prijatelja i roditelja, u svim svojim neobjašnjivim formama. Ljubav je ovog popodneva došla preko TV prijemnika, rečima velikog govornika, novinara, i nekoga ko je za autora ovog teksta ideja mudrog čoveka – Aleksandra Gajšeka.
Aleksandar Gajšek je urednik i voditelj emisije Agape. Za ljubitelje filozofske misli, teologije, psihologije i onog ljudskog, ova emisija se ne mora posebno predstavljati. Ono što je obeležilo današnji dan jeste njegov intervju u jednoj od, danas, popularnih talk show emisija gde je govorio o svojoj filozofiji života, životnom iskustvu i pregršt srećnh slučajnosti koje su zapravo dualnost strasti i nesigurnosti. Toliko rečenog u ovom dualizmu. Moramo stati i porazmisliti, pa se na kraju možda i složiti sa njim da jedno ne postoji bez drugog.
Tokom svog intervjua, otkrio je jedan od mnogih bisera u svom moru: intervju, tokom kojeg je plakao dok je njegov sagovornik govorio. Njegov sagovornik je bila Jelena Genčić, koja je svojom pričom o trenutku kada je upoznala Novaka Đokovića ostavila neizbrisiv trag u svemu što je ovaj voditelj do sada doživeo. Suze će, kaže, zauvek pamtiti.
Jelena je trenirala svoje učenike na teniskom terenu kao i svakoga dana pre toga, dok u jednom trenutku nije primetila vrlo malog dečaka koji rukicama drži mrežastu ogradu oko terena, i vrlo pažljivo posmatra. To čak nije bio ni neuobičajen prizor, sem činjenice da je dečak tu stajao sada već satima. Odlučila je da mu priđe, želeći da oseti bliže ono što dečak u tom trenutku predstavlja: radoznalost i ljubav u nastajanju. Šta je Jelena zaista osetila u tom trenutku, malo ljudi na ovom svetu zna. Ono što možemo shvatiti jeste da se u svakom dečijem postupku, pogledu i pokretu može saznati puno, ako smo dovoljno prisutni da pažljivo gledamo. To je ono što je dečaku i dalo šansu u svetu odraslih.
Jelena prilazi dečaku, učtivo se pozdravlja sa njim, i nakon kraćeg razgovora pita da li on zna šta je to što posmatra na terenu. Dečak odgovara da je to tenis, i Jelena ga poziva da uđe na teren tako što ga pita da li bi malo želeo da igra sa njima. Dečak, sa svojih pet i po godina, odgovara: „Pa ja sve vreme čekam da me vi pozovete“.
Nakon ovoga, istorija govori umesto ovog dečaka. Svaka osoba na svetu danas zna njegovo ime i prezime, i o dečaku više nije neophodno govoriti. Ono o čemu voditelj nastavlja da govori jesu Jelenine ljubavi u vidu stepenika kojima je dečak koračao, i koje su služile da mu daju snagu onda kada je dečijoj ruci potrebna ruka odraslog. Na terenu nije bilo roditelja, bake ili deke, sve je zavisilo od volje broja pet i ljubavi koja je bila neophodna da ta volja ima čvrsto tlo po kojem hoda. Svet odraslih funkcioniše tako da ruka ruku mije, a dečiji svet poznaje toliko drugačija pravila.
Glas voditelja i sada podrhtava, kada iznova shvata i saopštava istinitost svake suze koja je potekla u Jeleninom prisustvu: davanje samopouzdanja malom detetu je jedino oružje koje mu treba da bi koračalo svetom odraslih. Vid punomoćja da je tu sa razlogom i da sve što poželi, može. Dečak je imao volju, želju i dar, a Odrasli u njegovoj blizini dovoljno ljubavi da mu pokaže šta poseduje.
Istorija sada govori sve, ali njen početak je ispisan sledećim redovima…
Gledajući njene osvojene pehare jednog popodneva, dečak je sa oduševljenjem u glasu pitao Jelenu:
–„Jeco, pa koliko si ti pehara osvojila! Hoću li ja osvojiti bar jedan u mom životu?“
„Novače, ti ćeš morati da kupiš jednu ogromnu kuću da bi svi tvoji pehari stali“.
˜
„Novače, šta je tvoj san?“
— “Da budem najbolji na svetu“.
„Imaš li neku specijalnu želju?“
–„Da jednog dana osvojim Vimbldon“.
„Okej. Da ti kažem nešto. Igrala sam ja Vimbldon, nisam bila tako dobra kao ti, i ja se uopšte ne plašim, ja znam da ćeš ti osvojiti Vimbldon. Mene nešto drugo plaši – hoćeš li znati da se ponašaš, kada osvojiš Vimbldon“.
–„A kako treba da se ponaša?“
„Da li znaš da držiš govore? Znaš li da će Kraljica ponekad biti prisutna i da moraš da znaš kako da je pozdraviš?“
–„Ne znam“.
„Evo kako“.
Nakon svakog treninga, Jelena bi proglasila pobednika Vimbldona, i dečak bi uzimao trofej napravljen od novina u svoje ruke, peo se na klupu i držao govor. Između treninga bi učio o botanici i biljkama Kopaonika, čitao rusku poeziju i slušao klasičnu muziku. Na svako njegovo pitanje je postojao samo jedan odgovor.
Voditelj završava svoje izlaganje ne govoreći o sportu, dečakovoj sposobnosti niti talentu koji poseduje već o srcu Odraslog koje je odlučilo da priđe ogradi terena. To srce je obasipalo dečaka ljubavlju sa svih strana, osećajući potrebu za negovanjem. Nega je ono što oslobađa dečiji život kao duha iz boce koji sedi sakriven godinama, i čeka čarobnu reč kako bi pokazao sve što zna i ume. Zar svako dete to ne čeka kada nas pogleda, traži pažnju ili povede za ruku?
Na nama odraslima je velika odgovornost da uvažimo svako dečije pravo, primenimo granice i volimo bezuslovno. Martin Luter King je jednom rekao: „Svaki dobar čovek nije srećan, ali je svaki srećan čovek dobar“ i to je ono što je naše: da budemo srećni i volimo jer tako volimo i sve oko sebe. Dečaka danas mnogi vole jer je simbol snage, uspeha, istrajnosti, mentalne snage. Simbol je jedne države, jednog naroda i epohe, simbol je sa i bez njegove volje, ali ona istina bez koje možda ne bi bio ono što jeste je ova: bio je voljen kao dete.