Samopouzdanje predstavlja mišljenje o sebi. Biti samopouzdan znači vjerovanje u sebe, svoje sposobnosti, vjerovanje da možemo i hoćemo ostvariti zacrtane životne ciljeve. Samopouzdanje je veoma bitno za razvoj licnosti. Svima nama je vazno da nas drugi prihvataju onakve kakvi jesmo, da prihvataju kako naše mane, tako i naše vrline. Da nas prihvataju i onda kada smo u pravu i kada nižemo uspjehe, ali i kada griješimo i gubimo.
Samopouzdanje se gradi od najranijih dana. Na tom putu važnu ulogu igraju roditelji kao i način na koji se ophode prema djetetu. Djeca uvijek prihvataju svoje roditelje onakve kakvi oni jesu, bezuslovno ih vole i kada su u pravu i kada griješe i kada im pokazuju ljubav i kada ih grde i kritikuju. Do polaska u školu roditelji su vrlo važni za dijete, vole ih ma šta roditelji uradili. Međutim, polaskom u školu u komunikaciji sa drugima, počinju da razmišljaju drugačije i da uviđaju da i roditelji griješe. Da li će dijete biti samopouzdana osoba ili ne u velikoj mjeri zavisi od toga kako se roditelji ophode prema njemu. Roditelji treba da pokazu djetetu je ono značajna osoba za njih, ga vole i prihvataju sa svim manama i vrlinama, jer su i sami roditelji satkani od mana i vrlina. Roditelji nikada ne treba da teže da po svaku cijenu nametnu djetetu svoje misljenje i svoj uticaj. Takodje je neprihvatljivo da težite da dijete uvijek mora da ispunjava vaša, ali i tuđa očekivanja, jednom riječju da bude ono što ne želi, već da bude ono što vi želite da bude. Onda kada roditelji prihvataju svoje dijete onakvo kakvo jeste, tada u stvari pomaze izgradnju djetetovog samopouzdanja. Salju mu poruku da je ono biće vrijedno poštovanja, kao i da prihvata sebe sa svim dobrim i lošim osobinama koje posjeduje, ali i da niko od nas nije i ne može biti savršen. Da bi dijete izgradilo samopouzdanje bitno je da raste u zdravoj i atmosferi gdje vladaju odnosi puni ljubavi, postovanja i razumijevanja izmedju članova porodice. Roditelji su ti koji treba da pokazuju interesovanje za sve ono sto se događa djetetu. Da vode računa o njegovim emocijama, da govore o istima, da mu pruže emocionalnu podršku i da budu njegov putokaz ka ispravnom postupanju. Razgovarajte sa djetetom o tome kako je provelo dan, o njegovim drugarima, organizujte zajedničke aktivnosti. Nemojte zanemariti, niti propustiti da ih pitate o njihovim interesovanjima, brigama, snovima. Da bi djeca izgradila samopouzdanje treba ih učiti da uvijek budu ono što jesu, a ne da se pretvaraju da su nešto što nisu i što ne žele da budu. Samo onda ako su svoji i to slobodno pokazuju, ljudi će ih prihvatiti i tako šalju pravu, a ne lažnu sliku o sebi. Ako želimo da budemo neko drugi i imitiramo druge zavaravamo prvo sebe, a onda i sve oko sebe. Svi smo u necemu dobri i vrijedni pažnje. Onda kada se dijete neprimjereno ponaša treba mu ukazati na greške u ponašanju i pomoći mu da uvidi da problem nije u njemu kao osobi, već u njegovom ponašanju. Treba izbjegavati vrijeđanja i pogrdne nazive, jer to može izazvati osjećanje manje vrijednosti kod djeteta. Važno je razgovarati sa djetetom i podstaći ga da razmišlja o tome da li je mogao nešto drugačije da uradi, da li je svojim postupkom povrijedio nečija osjecanja, kako se on sam osjeća. Roditelji treba da naglase djetetu da kada je u nedoumici, da li i kako nešto da uradi, ili kako da se suoči sa određenom situacijom, pitaju njih za savjet. Treba ih učiti da i kada pogriješe priznaju grešku, razmisle sta su mogli i drugačije da urade, ali i kaži izvini ako je potrebno. Podstičite ga da bude optimistično i da pozitivno misli.
Zato dragi roditelji, samo onda kada smo i sami srećni i zadovoljni, ponosni na sebe, ali i na male ljude koji su dio nas, sa kojima koračamo zajedno kroz život imaćemo kako mi tako i naša djeca onoliko samopouzdanja koliko nam je potrebno da budemo veliki i važni u svojim, ali i očima ljudi oko nas.
