“Ničemu na svijetu čovjek se više ne protivi nego da pođe putem koji ga vodi njemu samome.”
– Nepoznat autor
U drugom osnovne su mi rekli kako ne znam matematiku. Povjerovala sam u to, naravno. I cijelo školovanje su me pratile loše ocjene iz matematike. Nisam se ni trudila kad mi je postalo previše. I pogodi šta? I dan danas mislim da nisam za matematiku, čak ne volim ni bilježnice s kokicama, eto kolika je moja averzija prema tome. Sa 12 godina mi je učiteljica u zboru rekla da budem tiho, jer ne znam pjevati. Otad nisam pred drugim zapjevala. Kasnije samo u pijanom stanju 😀 .
15ak godina mi je trebalo da pustim glas i da me nije briga šta će netko reći (hvala mom mužu na tome).
A pitam se, da li bi drugačije bilo da mi je netko uspio razbiti to uvjerenje? Jer ono u što duboko vjerujemo, za to dobijamo svakodnevne potvrde.
U što vjeruješ?
U ovim poznim godinama…, šalim se, ali zadnjih godina sam se počela svašta pitati. Ako ovo vjerujem za matematiku i pjevanje (a btw, nisam baš toliko bez sluha za muziku), šta još to vjerujem o sebi što su mi drugi rekli? Šta još vjerujem o svijetu čija verzija nije ista, jel vjerujem u nečiji drugi svijet, tudju realnost? Što znam o ljudima? Kako na njih gledam, otkud mi otpori i zidovi koje stalno rušim i gradim? Zašto mi je neugodno pričati s nepoznatim ljudima? Sto to govori o meni? U kakvu sliku svog lika svakodnevno gledam? Tko sam ja i čiju istinu živim? Čiji su ovo programi u mene usadjeni? U čija uvjerenja ja vjerujem i smatram za istinu? Jesam li dovoljno dobra, vrijedna, voljena? Zaslužujem li ovo ili ono? Koju verziju života i istine živim? Koje ću “istine” ja onda prenijeti na svoje dijete, u šta će on/ona vjerovati?
U svijet da je loš? U ljude da su pokvareni? U nemoć vlastitih odluka, u nemogućnost življenja života koji sanja? Da neke stvari nisu ostvarive… Budi mal, šuti, neka, nemoj…
NE! Jedno veliko NE!
Promjeni uvjerenje
Uvjerenja su samo rečenice koje smo puno puta čuli i prihvatili za istinu. Ništa drugo. Nije to nešto sto nam je dato i nepromjenjivo. Dato nam ustvari jest, ponekad u najboljim namjerama, nerijetko pogrešno ali je Promjenljivo. Dok smo bili mali naša je podsvijest kao spuzva upila sve što su nam rekli, sto smo kasnije prihvatili za svoju istinu. Dobra vijest je da istinu o nama samima i o svijetu u kojem živimo sami biramo. Nema drugih ljudi, događaja, uzroka, posljedica, bilo čega… Samo mi i naš odgovor na sve to.
Biramo je onda kad postanemo svjesni kako nam ne služi ničemu. Ni rastu, ni razvoju, ni odnosima, ni osjećajima i mišljenju o sebi. Jer kako mi sebe vidimo, tako će nas i drugi gledati.
Vrijeme je za neku drugu priču,vrijeme je da uzmemo pero u svoje ruke i ispisemo neku novu, ljepsu knjigu, knjigu po našem ukusu. Ne onu kakvu su rekli da treba biti, nego onu koja dolazi iz dubine duše, našu pravu istinu. Ne ono što nas je netko ubijedio, nego ono što naša duša zna, vrijeme je da joj se vratimo. A po emocijama znamo dal joj se vraćamo ili ne.
“Malo je onih koji vide vlastitim očima i osjećaju vlastitim srcem.”
– Albert Einstein
Putokaz na putu do zvijezda
Zašto imamo emocije? Čemu nas uče i sto nam to pokazuju? Nekad nas rasplacu od tuge, nekad od srece. Nekad ne želimo ustati iz kreveta, nekad skačemo od euforije. Kad nam netko kaže nešto ne lijepo, povrijeđeni smo. Kad nam kaže nešto lijepo, sretni smo. Kad mislimo loše o sebi, tako se i osjećamo. Kad mislimo lijepo o sebi, tako se i osjećamo…
Emocije su putokaz duše, putokaz na putu do zvijezda, sna, cilja, željenog života. Kad se ne osjećamo najljepše, nasa duša kaze: “Ne idi tamo, ja sam na suprotnoj strani. “ Emocije su komunikacija, znakovi na putu. Emocijama gradimo povjerenje prema sebi, onom pravom, unutarnjem sebi. One nas vode ka onom jedinom, istinskom. Ljubavi. Prema svemu. Ljubavi prema sebi, a onda prema svemu izvanjskom. Duša ne zna za drugo, i to je jedina istina koju bi trebali živjeti. Ljubav. Na tome mjestu nema sumnje, nepovjerenja, tuge… Kad živiš ljubav, onda samo I vidiš ljubav. Ako se nešto loše i dogodi, znaš da je zbog nečeg boljeg i ljepšeg što iza toga slijedi. To duša traži ekspanziju, traži da raste, da unese u sebe još više ljubavi, i još više i još više…
To Do Lista
Razmisli malo o svojoj duši, istini, uvjerenjima. Tišina daje najbolje odgovore, zastani na par trenutaka i poslusaj što će ti reći.
Pricaj sebi i o sebi drugu priču: Ja to mogu, ja sam vrijedan/na, ja sam voljen/a, ja sam duša, ja sam ljubav, ja zaslužujem život o kojem sanjam, ja sam sposoban/na, ja sam voljen/a. Afirmiraj svakodnevno ono što te čini sretnim/om, od čega se jezis od ljepote, priču od koje ti kliče duša. Zanemari što drugi misle, jer ti nemaš veze s time, to je samo njihovo mišljenje. Ne treba biti i tvoje. Zamisljaj, vizualiziraj sebe u najboljoj verziji sebe, kako bi se onda osjećao/la, kako bi se ponasao/la? Uskladi se s time, sa svojim budućim i boljim JA. Onaj možda lošiji nek ostane u prošlosti, pusti ga, sada nema mjesta za njega. Greške koje je prošli Ja učinio ili nije učinio nek’ ostane tamo. Sada je vrijeme za novi početak. Novo i ljepše JA.
Ne odustaj od sebe, nego uhvati svoju zvezdu.
