Ona je nemoguće pretvorila u moguće. Spremna da krene i kada to nije nimalo lako i kada svaki korak boli. Ona hrabro korača stazom života.
„Pitaš se
Mika Antić
šta je suština.
Biti moguć u
nemogućem.
Pitaš se šta je cilj.
Tvoja spremnost da kreneš.
Pitaš se
gde je kraj.
Na kraju tvoga pitanja.
Kad uobličiš misao,
uobličićeš
beskonačno“
Ona je Lana Nikolić, doktorantkinja Filološkog fakulteta u Beogradu, novinarka Radio Beograda 202 i aktivistkinja koja se bori da stvori bolju budućnost. Svojim primerom želi da pokaže da su osobe sa hendikepom na prvom mestu osobe baš kao i svi mi. U radio-emisiji „Perspektiva razgovara“ sa mladim ljudima koji, kao i ona, menjaju svet i perspektivu življenja. Voli da čita, piše, a posebno voli rokenrol muziku, koja je oslobađa i pokreće.
Tvoji roditelji su od lekara dobili negativne prognoze, da ćeš ceo svoj život provesti na krevetu. Tokom tvog odrastanja nije bilo novca za terapeuta i dodatne tretmane. I pored svega toga, postigli ste da odrasteš u jaku, sposobnu i srećnu osobu. Kada i kako si shvatila da poseduješ snagu da odlučno koračaš?
– Mislim da to i dalje shvatam svakog dana iznova. Ništa nije konačan proces, pogotovo ne razumevanje sebe. Naučila sam da prepoznajem neke stvari kod sebe kao lepe i pozitivne, uvidela sam da imaju dobar uticaj na ljude, da njima mogu da menjam stvari nabolje. Poput toga što mnogo volim da se šalim, spontana sam, otvorena, ali sa druge strane, znam i da budem ozbiljna i da ćutim, znam i da mnogo pričam po potrebi. Volim da crtam, pišem, kombinujem razne talente i nekako uspevam da sve to pretvorim u nešto što može da pokrene lepe promene.
Kako i koliko je hendikep oblikovao tvoju psihu, tvoje stavove i poglede na život, na ljude?
– Hendikep me je oblikovao u velikoj meri, nažalost ili na sreću. Nije logično očekivati da ćeš kada rasteš kao drugačije dete, kao ona koja se uvek razlikuje, biti nekako ista kao ostali. Međutim, trebalo mi je vremena da to prihvatim. Volela sam da mislim i govorim da sam ista kao ostali, i tako sam se i ponašala, stajala u redu, nisam htela nikakve povlastice, tako su me naučili roditelji. Danas znam da nisam ista i da neću biti, ali sam iskreno srećna zbog toga. Svet gledam dosta drugačije, najpre zato što mi je telo drugačije i onda drugačije vidim prostor, prepreke u njemu, udaljenost objekata i razdaljinu, brže se umaram. Pored toga, godinama sam živela sa jakim bolovima u kostima i neuropatskim bolovima, a to posebno menja pogled na okruženje. Kada vas boli, manje ste koncentrisani, često ste nervozni, teško je naći smisao što se to baš vama dešava, a sve vreme morate da se pretvarate da ste okej jer je u našem društvu pokazivanje slabosti neprihvatljivo, posebno ako imate hendikep, jer onda im je teško da vas gledaju kao heroja, a to je sve što ljudi žele, ili da ste heroj ili da vas žale. Niko ne vidi prosto osobu u vama. Tek nedavno sam počela da govorim o tome koliko nas bol menja, ojačava, ali nas čini i strašno slabima i ranjivima, mnogo me raduje što sam postala dovoljno jaka za to. Zbog toga što sam se manje kretala i bila oslobođena većine kućnih poslova imala sam mnogo više vremena da čitam, slikam, mislim. To mi je dalo dosta prostora za kreativnost.
Volela sam da mislim i govorim da sam ista kao ostali i tako sam se i ponašala, nisam htela nikakve povlastice. Danas znam da nisam ista, ali sam iskreno srećna zbog toga
Koja je najveća zabluda o osobama sa hendikepom?
– Da su aseksualni, ili aseksualne, i da ih ne zanima ništa u vezi s tim, da su neprivlačni drugima, da ih niko neće, a i kad hoće, da tom nekom treba da se čestita jer je odabrao ili je odabrala baš njih. Pored toga, ljudi misle da ako neko ima hendikep obavezno ne hoda jer nismo dovoljno obavešteni kao društvo, a postoje i osobe koje imaju oštećenje sluha, vida, a tu su i nevidljivi hendikepi, dijabetes na primer, ili autoimune bolesti koje su takođe vid hendikepa, ali su mnogo manje prepoznate.
Pisala si o svom iskustvu sa depresijom, koja je kod nas i dalje tabu tema. Koliko je bitno da se priča o tome?
– Izuzetno je važno, ne znam ni kako dovoljno da naglasim koliko. Kad je neko u depresiji, jedna reč je dovoljna za ohrabrenje, a isto tako može i da nas potpuno obeshrabri. Sećam se da sam automatski prestajala da pokušavam da objasnim kako se osećam čim bi mi neko, makar i najbliži, rekao „znam kako je to” ili „podigni se, to će proći”. To stvara veliku odbojnost i gura u izolaciju jer vam samo potvrđuje da vas niko ne razume i da ste sasvim sami. Poenta je samo reći „tu sam”, zagrliti, ćutati kraj nekoga ko se suočava sa depresijom. Male stvari su tada sve. Mene je spasla mamina rečenica: „Verujem ti”. To je bilo sve što mi je trebalo, da neko poveruje koliko sam loše kad sam napokon skupila hrabrost da kažem. Zato je važno govoriti o tome, jer kad ljudi čuju da se i drugome desilo isto, prepoznaće simptome, osetiće da nisu sami. Morala sam da presečem u glavi i shvatim da su mi bitniji životi ljudi koje mogu da sačuvam od potencijalne slike koju ljudi imaju o meni, a pun inboks na Fejsbuku posle mog teksta „Pas, depresija i samoubistvo” mi je to i potvrdio. Depresiju teško može da razume onaj ko u njoj nije bio. Zaista delujemo kao slabe osobe nespremne da se uhvate života. A zapravo smo samo preplavljeni emocijama i osećajem besmisla.
Nedavno si dobila stipendiju „Boris Trivan” Instituta za digitalne komunikacije. Koliko ti to znači?
– To je jedno od najpotresnijih iskustava u mom životu zbog celokupne emocije, Borisa Trivana, koga, nažalost, nisam imala prilike da upoznam i njegovog neverovatnog doprinosa celom polju digitalnog potencijala, koje je kod nas još nedovoljno prepoznato. Trebalo mi je nekoliko nedelja da dođem sebi posle dodele, najviše zbog toga što je to zapravo prvi trenutak u mom životu da sam prepoznala koliko je lepo ono što radim i to sam prihvatila, makar malo. Do sada nisam nijedan svoj uspeh smatrala značajnim. Neverovatno je kada doživite da vas u zemlji gde vas na svakom koraku demotivišu i čine stvari pet puta težim, gde ste stalno na ivici egzistencije, neko zapravo prepoznaje kao veliki potencijal. Mislim da će digitalno tek da postane važno, a da je jedini put u pravilnom razumevanju i praćenju svih tih promena da hrabro zakoračimo, a ne da se plašimo jer se nešto menja.
Koliko je ovo prijateljska sredina za osobe s hendikepom?
– Srbija je toliko nepristupačna da možeš ili da se smeješ od muke ili da plačeš. Postavljanje rampi nije garancija pristupačnosti jer osobi koja ne vidi ona ne pomaže mnogo, kao ni osobi koja ima autoimunu bolest. Pristupačnost je mnogo širi koncept i obuhvata i Brajevo pismo, zvučne semafore, prevoz, lične asistente. Negde smo na minus nula. Mnogi ljudi ne mogu da izađu sami iz stana, da odu u nabavku, kamoli u izlazak, ne mogu sami u toalet. Sve manje sam optimistična po tom pitanju i užasno me pogađa, posebno saznanje da ima mnogo mladih i dece sa hendikepom koji u ovakvim uslovima nikada neće moći da imaju normalan život u Srbiji, jer ako imate hendikep, treba vam mnogo više novca nego prosečnoj osobi samo za osnovne potrebe pošto sve što ne možete sami morate da platite, a znamo kolika je prosečna plata roditelja dece sa hendikepom, ako uopšte rade. A imamo i problem sa zapošljavanjem osoba s hendikepom jer poslodavci imaju predrasude.
Kako da se rešimo toga?
– Nema univerzalnog recepta, ali bez etiketa omogućavamo mladima koji se po nečemu razlikuju da znaju da su jednako vredni, voljeni i dobrodošli. Uvek će postojati neko kome je uspeh što sam trepnula jer, zaboga, i to mogu, da ne govorimo o drugim stvarima. Isto tako će uvek biti onih kojima je žao što postojim i što se „tako mučim”, a zapravo mi je, bez obzira na sve, život jako lep, opušten i bogat. Jedino što znam kao lek jeste ovo što radim – aktivizam, stalno pričanje, da bi ljudi osetili emociju, shvatili da smo zaista isti, da nam ne treba ni hvaljenje ni žaljenje, nego da prestanu da blenu u nas. Dakle, samo lični primer i osobu po osobu da menjamo, uporno, pa će valjda makar naši unuci videti rezultate. Nadam se.
Šta želiš da preneseš mladima?
– Da pažljivo osluškuju sebe i potraže pomoć kada im treba i kad je reč i o fizičkom i o mentalnom zdravlju. Da vole koga žele i da ne obraćaju pažnju na ljude koji misle da ljubav može da se stavi u kalup roda, pola, klase, geografije. Da je okej da padnu, samo je važno da ustanu svaki put, da je jednako okej i da se malo valjaju po podu i plaču, to je život. Samo je važno naći snage da se opet krene dalje. Da traže novac za svoj rad da ne bi bili gladni. Da se ne boje da zalupe vrata ako treba, da se ne boje autoriteta, ali da umeju da prepoznaju ljude od kojih mogu da uče i da ih cene. Da daju sve od sebe da uspeju u ovoj zemlji, da ostanu, da menjaju. Ali da ako ne uspeju, ako su sigurni da su sve pokušali, slobodno da odu odavde. Rekla bih im: pamet u glavu. I rekla bih im da grle ljude koje vole i da je ljubav najvažnija, da će ona spasti svet. Da će zagrljaji spasti svet.
Tekst: Ana Stambolić