Dve stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam – zvezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.
Sećam se koliko sam bila fascinirana Kantovom filozofijom. Uglavnom, bila sam fascinirana svim knjigama i učenjima s kojima sam se upoznala tokom studija, ali sa nekolicinom njih posebno. Ne zbog njihovih teških filozofskih misli koje je često bilo teško shvatiti i povezati, već zbog toga što su toliko lepo oslikavali ljudsku prirodu, i što su davali odgovore na neka pitanja koja bih sebi često postavljala.
Čitanje nas zaista vodi u drugu dimenziju. Stalno bih to ponavljala u onim pričama o svakodnevnici, o tome ko voli i šta da čita. Kada bih se nalazila sa onim ružnim osećanjima tuge, straha, nezadovoljstva, bežala bih među svoje knjige koje bi me uvek nečemu novom naučile. Kakav divan osećaj kada se pronađeš u mislima koje su tako lepo i jasno formulisane, baš kako bih i sama rekla. Čitanjem sam došla i do onoga što sam želela da usvojim, jer mi se činilo kao potpuno otkrovenje. Reč je o tako jednostavnoj a opet toliko teškoj ljudskoj “stvari”, onoga što se tiče svih nas. Rečenica koju sam imputirala u svoju glavu, zatim dugo obrađivala, da bih je na kraju počela živeti, iako, priznajem živeti nju nije ni malo lako:
Postupaj prema onoj maksimi za koju možeš poželeti da postane opšti zakon.
Maksima je subjektivni princip delovanja, dok je zakon objektivni princip vredan za svako umno biće. Šta bi ukratko ovo značilo? Recimo to da svako pojedinačno delovanje mora biti takvo da ga slobodno mogu ponoviti svi ljudi. Međutim, smatram da se ovo ne može postići na osnovu jednog pojedinca, već na osnovu angažovanosti čitavog roda. To je saradnja mnogih individua, kooperacija koja može izgraditi čitavu moralnu zgradu, koju, ako budemo prenosili generacijski, možda ovo mesto možemo i učiniti boljim. Ali kako, na koji način da ja činim Dobro, koje će biti apsolutno bezinteresno? Kako to zvuči zaboravljeno i prevaziđeno današnjem čoveku. Verujem da mnogi koji čine na primer Zlo, čine to iz neznanja, nehotice, čine jer im duh nije dovoljno obrazovan da čini bolje, ili bar da ne čini loše. Nije tu pitanje o školskom obrazovanju, već o izboru da ne rade na sebi, da prve jasniju razliku između Dobra i Zla. Takvi ljudi ostaju zatočenici sopstvenog Ja koje je izabralo da ostane zatvoreno. Ono ne napreduje. Nasuprot njima, oni koji su namerno zaboravili Dobro, i ne žele da ga stvaraju, oni su zatočenici nečeg mnogo goreg.
Čovek kao umno biće, sposoban je da bude nosilac moralnosti jer ima samosvest. On ne deluje smo prema instinktu, već sledi uvek nekakav cilj, svrhu, htenje, on zna šta hoće. Samim tim, čovek uvek može prevazići osnovne potrebe pod kojim podrazumevam potrebe koje se odnose samo na lične interese, i krenuti ka interesu zajednice. Mi nismo sami u društvu i svetu, mi smo članovi te zajednice, da bismo uopšte opstali potrebno nam je to zajedništvo. Zar ne bi trebalo onda da ga čuvamo i negujemo? Kategorički imperativ o kojem je reč, kategorički je samo iz jednog razloga- Dobro ne treba da se čini radi nečeg drugog, već radi Dobra samog! A to i jeste upravo moralni zakon. Moralni zakon je kada postupamo tako da ne očekujemo bilo šta za uzvrat osim opšteg Dobra. Ja znam da je to dobro, i zato to radim. Kada Dobro postane samo po sebi i cilj i svrha, onda se može reći da smo zakoračili na jedan viši nivo duhovnosti. U tome nema nikakvog trgovačkog odnosa – ja ću tebi učiniti ovo što će za tebe biti dobro, a ti meni zauzvrat ono što će biti za mene od koristi. Ne. Kategorički imperativ govori o izlasku iz subjektivnog u objektivno, ukazuje na postojanje opštevažećeg principa.
Pokornost zakonu, koji smo pripisali samo sebi, jeste sloboda.
Pritajeni despotizam je prisutan gotovo svuda, u preduzećima, u državama, u društvima. To što se uvukao ispod krila demokratije, liberalizma i drugih oblika, ne čini ga nevidljivim. Tamo gde se on pojavljuje, uglavnom se zasnivaju odnosi po principu – donosim zakon koji važi za sve ostale, osim za mene. Zakon o kojem se ovde radi, Kant nije mislio pravno, već ljudski. A to i jeste zakon koji nam je svima neophodan! On se u tome razlikuje od ovog prvog, jer moramo sami sebi da zapovedamo kako i šta da činimo, ali tako da bi to mogao biti ljudski zakon koji bi važio za sve. Sami moramo da postanemo istinski ljudsko biće. Moralnost se ne može zapovedati spolja, moralnost je „zapovest“ duše, da se svakim danom sve više oplemenjuje. Čoveku je prevashodno potreban put prema samom sebi, a onda i prema drugima.
Potrebna nam je rekonstrukcija, jer negde smo ipak zapeli. Zapeli smo, i Dobro više ne možemo tražiti izvan sebe, već u nama samima. Moramo stati na vlastite noge, ili kako bi rekao Hegel, na vlastitu glavu, da bi izgradili novi i bolji svet. Kreator našeg života nije izvan nas, to smo mi. Naš zadatak je da svojom slobodom iznova i iznova, uprkos svim kapitalističko-imperijalističkim preprekama, budemo ljudi!
Jedino što svima nama može biti zajedničko jeste da se vodimo prema zajedničkom Dobru, da ne činimo drugom što ne bismo voleli da drugi čine nama, da uradimo nešto radi samog Dobra. To je smisao i Kantovog imperativa. A najvažnije, da zavirimo u sebe, da radimo na sebi, da vežbamo i telo i duh, da se regenerišemo na taj način. Potrebna nam je revolucija duha. Što više napredujemo uviđaćemo da naši strahovi, osude, nezadovoljstva, potiču od nas samih. Tek tada, znaćemo da smo na pravom putu.
Mi ljudi na kraju nemamo nikoga osim nas, dakle, učinimo njbolje od toga.
Kada bi došlo do kolektivne promene svesti, kada bi se generacijama delovalo u skladu sa ovim moralnim principom, koji bi bio samo početak, prva etapa u izgradnji “boljih ljudi”, čovek bi se uzdigao iznad sebe samog, pa bi tako stvorio i “bolji svet”.
U jednome rodu svoga saznanja ljudski um ima čudnu sudbinu: što ga uznemiruju pitanja o koja ne može da se ogluši, jer mu ih postavlja sama priroda uma, ali koja on ipak ne može da reši, jer ona premašaju svaku moć ljudskoga uma.
Možda su baš ova pitanja, ona na koja nemamo odgovor: zašto Dobro i zašto Zlo? Govorimo o privilegiji zvanoj razum, um, ali zaboravljamo na instinkt koji nam ne može dati odgovor kao što to razum logički čini, ali nam može dati osećaj. Svaki čovek se rađa sa sposobnošću da oseti i napravi razliku između ove dve suprotnosti, ostalo je sve stvar onoga koliko to u sebi dalje razvija, koliko obrazuje i vežba svoju dušu i um. Mi smo sposobni da gradimo svet zasnovan na etici koja će biti mudra, lepa, srećna. Znanje i volja su jedan deo te lepote. Mogućnost da ga iskoristimo na pravi način drugi. Ostaje pitanje želimo li?