Originalnost je početak svake umetnosti, ona stvaraocu daje slobodu da istraži i izrazi svoj unutrašnji svet i hrabro izgradi sopstveni identitet. Upravo takva je Anđelija Krstić, 20-godišnja umetnica, studentkinja grafičkog dizajna u Nišu. Otkako se posvetila crtanju pre nekih 7 godina, ne prestaje da stvara. Roditelji su probudili njen umetnički pogled na svet, ali i preneli dar za kreiranjem autentične umetnosti. Od njih je dobila potvrdu da je jedini ispravni put onaj koji nam intuitivni glasovi šapuću iznutra, ili vrište ako ih ne slušamo… Talenat ovoj devojci određuje život, u najboljem smislu. Kaže da ne oseća nikakvu njegovu težinu već samo spontani nagon za stvaranjem koji daje svrhu svemu i zato se mu se u potpunosti predaje. Dok posmatram neke njene radove, poželim da slušam Grace Jones. Da li je to zbog ekstravagancije u izrazu i dominacije ženskih lica izraženih linija, ne znam. Njeni crteži poseduju nagoveštaj avangardnosti, to je sigurno, jer, kod nje ne postoje pravila… Sve ono što slika doživela je. Retke tuge i melanholična raspoloženja dragocena su joj kao inspiracija koja se na papiru pretvara u lica sa živom ekspresijom. To su lica naglašenih linija, uokviruju ih gotovo neizbežna oker, crvena, zelena, plava ili ljubičasta boja, smeštena u nadrealni prostor, na magičan način komuniciraju sa posmatračem, poput poezije. Na slikama je, kako kaže, ona sama. One su portreti duše na kojima često prepoznajemo iste prelepe crta lica ove mlade umetnice, punih usana, krupnih crnih očiju, neverovatne aure… Sada je pred njom prva samostalna izložba koju će nazvati #soulglitch, pričale smo i o tome, ali i o fascinaciji košarkašem Bogdanom Bogdanovićem, kome je posvetila skoro 200 svojih crteža. Odakle je nasledila talenat, šta je pokreće i inspiriše, kako vidi svoj rad, koliko joj je muzika važna dok stvara, šta sluša, kako vidi sebe u budućnosti i koji su joj planovi… Upoznajte Anđeliju Krstić.
Irena: Kako i kada si počela da crtaš?
Anđelija: Crtam od kad znam za sebe. Umetnost je jako prisutna u mojoj porodici, majka je kada je bila kao ja ili možda malo mlađa, intenzivno crtala modele i modne ilustracije, ali to nikada nije iskoristila, nažalost… Verujem da su kod mene u pitanju uticaji oba roditelja, tatin otac je slikar. U kući je još jedna umetnica, moja sestra koja je arhitekta. Od malena sam stalno nešto pravila, figurice od plastelina, kreacije od kesa, ukrasnog papira. Stalno sam nešto švrljala, crtala. Tek negde od osmog razreda sam počela da crtam svakodnevno, u osnovi su to bili portreti, naravno, kvalitet se menjao. Veština je takođe bitan deo kod crtanja, a ona se usavršava kroz vežbu. Godinama sam ja to usavršavala i sigurno 5-6 godina crtala samo portrete. Bio je to rad na realizmu koji zaprao nema neku umetničku vrednost ali je sjajna osnova za dalji rad, i iskorak u apstrakciju.
Irena: Zašto si odabrala grafički dizajn?
Anđelija: Oduvek sam znala da ću se baviti nečim što ima veze sa umetnošću. Kroz grafički dizajn mogu da dam lični pečat i radeći činim sebe srećnom, ali i da imam širi prostor za delovanje jer je to danas vrlo traženo zanimanje. Nadam se da ću u budućnosti i uspeti da nađem balans između onog u čemu uživam i dizajna kao posla. A pošto sam se u početku malo dvoumila da li odabrati dizajn ili slikarstvo, prelomni trenutak je bio moj susret sa slikarom Miroslavom Živkovićem, kada me je ujak odveo na njegovu izložbu. To je bila prilika da ja njemu pokažem svoje radove. Odmah je pohvalio moj talenat i usmerio me ka grafičkom dizajnu.
Irena: Šta te inspiriše?
Anđelija: Mene inspiriše umetnost drugih ljudi, pre svega muzika, tekst, osećaji koji me tada preplave su meni inspirativni i ja ih samo sledim i prenosim na papir… Nekada me pokrenu na razmišljanje, bude to i jedna reč dovoljna da oko nje izgradim priču u glavi koja dobija oblik i boje dok slikam. Inspiraciju nalazim u sebi, svojim osećanjima, pa i u svojim manama ili nedostacima, koje svako od nas ima… Sve što sam ja vidi se na slikama, to je moj izraz i tako mi je lakše...
Irena: Koja je tvoja oaza za rad?
Anđelija: Moja oaza za rad je neodvojiva od muzike, ona je stalno prisutna. Volim da stvaram u samoći, da tišinu ispunim sebi prijatnim tonovima, važno mi je da u tim trenucima nema nikog oko mene.
Irena: Danas je umetniku lakše da dođe do publike zahvaljujući internetu i društvenim mrežama. Koliko si ti prisutna i otvorena za takvu vrstu komunikacije?
Anđelija: Imam sreću da živim i stvaram u vremenu društvenih mreža, lakše je sada doći do publike. Ali, to je mač sa dve oštrice, zato što je mnogo talentovanih ljudi pristuno u isto vreme iz celog sveta. Svako ima potpunu slobodu i virtuleni prostor da plasira nešto svoje. Ne pratim mnogo umetnika, jer želim da zaštitim svoju originalnost od tuđih uticaja koji mogu podsvesno da se uvuku kod stvaraoca.
Irena: Pred tobom je prva samostalna izložba koju si nazvala #soulglitch, da li si uzbuđena i koliko si vredna pred izložbu?
Anđelija: Spremam svoju prvu samostalnu izložbu, dobar deo radova već posotoji. Ja radim svakodnevno, tako da broj slika prevazilazi ono što je potrebno za izložbu. Konkurisala sam za prostor u jednoj galeriji u Nišu, nadam se najboljem pored toga što znam da je velika zaintersovanost za ovaj konkurs. Tema ovih slika je duša, stanja koja ja ne uspevam da verbalizujem. To je izložba radova koji predstavljaju moju prirodu. Naziv je #soulglitch – duša sa erorom, sa greškom, melanholična stanja kroz koja svaki čovek prolazi. Ja to okrećem kroz umetnost u svoju korist. Problemima prilazim na svoj način, prihvatim situaciju, postanem bliska s njom i pustim da me inspiriše – od toga pravim umetnost, a rekcija je fantastična…
Irena: Šta je za tebe papir?
Anđelija: Prilika da kažem sve ono što osećam i mislim, da izrazim sebe jer reči nisu dovoljne, meni. Osećam toliko toga, ali sve to ostaje samo unutar moje glave, takva sam, to je moja introvertna priroda. Papir je prostor da govorim, ali i pokrenem druge na sopstvena pitanja i traženje odgovora na njih. To i jeste moj cilj – da pored toga što prikazujem sebe, posmatrač pronađe lično značenje u mojim slikama. Mislim da uspevam u tome, bar ovom prvom serijom slika se pokazalo da su reakcije odlične i to me mnogo čini srećnom i dodatno motiviše.
Irena: Šta je za tebe muzika?
Anđelija: Ja bez muzike gotovo da ne umem, osim toga, tekstovima posvećujem dosta pažnje, i oni me jako inspirišu. Nedavno sam došla na ideju da vizualizujem kroz svoj rad poeziju koju stvara moj brat Luka Boljević, jer su mi njegove pesme sjajne. U ovome jako uživam i smatram da je posebna svrha umetnosti pokretačka, da je jedan umetnik uspeo ukoliko je svojim radom pokrenuo drugog da sam nešto stvori kroz izraz koji odgovara njegovoj prirodi.
Irena: Koju muziku najradije slušaš?
Anđelija: Ja muziku stalno istražujem, to su uvek inspirativni i alternativni izvođači. Posebno uživam u muzici umetnice Banks koja je jako originalna, sa njenim tekstovima se povezujem i pokreću me. Ona je jedna od onih kojima se vratim posle nekog vremena i otkrijem nova značenja i novu lepotu…
Irena: Šta te čini srećnom?
Anđelija: Ja sam najsrećnija kada radim, iako sam tada izolovana od svega, ali tu je moj svet u kome osećam sigurnost, tu sebe nabolje razumem. Nekad mislim da previše sanjam i da na previše blag način vidim stvari. Možda je to moja zaštita, ali zaista sam najsrećnija kada mogu da radim u miru i tu je moja oaza. Sreća su, takođe, oni trenuci koje tek kasnije prepoznaš kao takve, za koje posle nekog vremena shvatiš da je to bilo nešto mnogo lepo, da li je to neko putovanje, izlet, ili izlazak sa nekim… oni imaju moć da ako mislimo o njima dozovu i vrate sreću.
Irena: Ti imaš skoro 200 crteža posvećenih košarkašu Bogdanu Bogdanoviću, ovu interesantnu priču mediji su nazvali Bogdanomanija, pa kako je došlo do tvoje fascinacije i koje su njegove reakcije na sve to?
Anđelija: Imam 190 crteža posvećnih Bogdanu. To je počelo jako davno, najpre kao posledica velike ljubavi prema košarci. Puno sam pratila i on mi je bio posebno inspirtivan upravo po upornosti i snazi koju je pokazivao sve vreme dok je bio u timu. On gotovo dve godine, iako deo tima, skoro da nije igrao. Znam koji su to napori bili, koliko istrajnosti i novog truda je bilo potrebno da bi stigao do mesta gde je sada. Ta priča me motivisala, jer sam i sama jako uporna i znam šta znači ne odustati od svojih snova. On je sjajna osoba, a njegova povratna rekacija me svaki put motivisala i pokretala da radim još više, tako sam stigla do 190. portreta. To je možda čudno, ali i slatko s druge strane, to moje opsesivno slikanje Bogdana. Tako da mi je drago kada se neko seti toga ili me poveže sa tom pričom i prepozna me. Što se tiče članka Bogdanomanija, nastao je povodom mog odlaska u Beograd na -20 stepeni, kako bih srela Bogdana i poklonila mu radove, jer je uskoro trebalo da pređe u NBA. Igrom slučaja, tu je bio novinar koji se sve to zabeležio i ostala je jako lepa i meni veoma draga priča.
Irena: Koji su tvoji dalji planovi, o čemu razmišljaš sa uzbuđenjem?
Anđelija: Posle izložbe ću probati da stvorim liniju odeće sa svojim slikama. O tome razmišljam neko vreme, zvala bi se #glitch, i radila bih sa sestrom i drugaricom. Zamišljena je kao linija širokih majica sa mojim slikama pozadi, posebno bih odabrala slike jer nisu sve printabilne… U svakom slučaju, od budućnosti želim priliku da stvaram i kreativno izražavam i istražujem sebe, i pokažem drugima ono što radim.
Ovde možete pogledati Anđelijin instagram profil.
Fotografija: Nenad Jevtić