Da li ste se nekada našli u situaciji u kojoj ste se zapitali “Da li će biti mesta za mene?” Bilo da je reč o mestu na poslu, u važnom projektu, parking mestu, mestu u pozorištu… Sigurno ste se barem nekad zapitali da li ćete tamo gde želite pronaći svoje mesto, svoju kartu, svoj udeo koji vam pripada...
Ljudi su često zabrinuti da će ih drugi “preteći” i da im, iako smatraju da to zaslužuju, neće pripasti ono što za čim tragaju.
Mislim da je u osnovi ovakvog straha zapravo uverenje da nečega nema dovoljno – da nema dovoljno prilika, dovoljno prostora, dovoljno mesta za posao, za sedenje ili parkiranje... Pa društvo nas tome uči svakodnevno!
Za posao od stotine kandidata bira se njih desetak. Za nagradnu igru se među hiljadama konkurisanih nagrađuju samo pojedinci.
Na raznim konkursima uvek prolaze samo odabrani, a za većinu, iako imaju potrebne kvalifikacije – najčešće – nema mesta.
I šta dalje?
Tek nekolicina, koja je svesna svojih sposobnosti i ima dovoljan nivo vere u sebe pokušava iznova – ukoliko se radi o poslu ili projektu koji im je bitan. Dok najveći broj njih – odustaje.
I nije problem to što odustaju, već to što nastavljaju putovati kroz život noseći sa sobom uverenje da nečega nema dovoljno – ili još bolnije da nečega nema dovoljno ZA NJIH!
Možda čak i kažu: “Ima mesta za sve, ali ne i za mene, jer ja to mesto ne zaslužujem”
Svet baš ume da okrene naglavačke našu sliku o sebi. Posebno onda kada nam se čini da sve imamo “pod kontrolom.”
Nije problem u tome ne dobiti neku nagradu, kartu ili posao – problem je šta će dalje oni koji ostanu bez svog dela.
Može se sve posmatrati iz više perspektiva – i svaka situacija ima samo onu etiketu koju joj sami “nalepimo”
- Za naše ideje nije bilo prostora na baš tom mestu kojem smo želeli iz razloga što nam se sprema nešto bolje i zato je to odbijanje zapravo preusmeravanje ka nečem većem (pa čak i ako su sve karte prodate za određeno dešavanje, možda nam je učinjena usluga i sačuvani smo od nekih loši stvari koje bi se tamo dogodile. A možda ćemo biti prinuđeni da tamo odemo neki drugi dan i sretnemo osobe koje će nam biti od velike pomoći, a da na to nismo ni pomišljali)
- Možda smo samo stavljenu u neku vrstu čekanja – tokom kojeg ćemo još više ojačati i tek onda sledi ono što smo toliko želeli, kada za to budemo spremni
Ovo me je asociralo na divan citat koji mi uvek probudi veru u proces života:
Bog zaista uvek ima samo tri odgovora na naše molitve:
Da
Ne još uvek
Imam nešto bolje za tebe
Ne kao takvo ne postoji i nikada ga i nećemo čuti od života. Zato ga nemojte šaputati sami sebi. Boli nas i sama pomisao na odbijanje – zato što u dubini sebe znamo da ono zapravo ni ne postoji. Jedina nevolja jeste u tome što smo uvereni da ne postoji dovoljno prostora za ono što želimo – ali kako bi to izgledalo
Da se samo jedna te ista pesma pušta na radiju?
Da možemo gledati filmove samo jednog režisera
Da moramo gledati stalno jedan TV program
Da se svugde čitaju knjige samo jednog pisca
Da se svugde voze samo dve marke automobila
Da postoje ukupno samo 20 glumaca na svetu
Da postoje samo 4 fudbalska kluba
Da u svakom gradu ima samo 2 restorana
Da se u pozorištima igra samo jedna predstava
Da u zemlji postoji samo 2 trgovačka lanca
Sada shvatamo da je lepota u raznolikosti i u čitavoj lepezi ponuda… Svet nudi mnogo više od dve marke automobila, jednog režisera ili 20 glumaca… A možda je moglo i da bude drugačije… Da su se svi ostali vodili logikom “za mene tu nema mesta” možda nikada ne bi nastala nova producentska kuća i okupila ostale glumce i režisere.
Da pevači nisu nastavljali snimati uprkos tome što na sceni ima “već dovoljno” pevača nikada ne bi nastali mnogi hitovi…
Poenta je da uvek ima dovoljno prostora za sve…
Ne žele SVI snimiti pesmu, niti žele svi napisati knjigu. Ne žele svi istu marku telefona, već priželjkuju nešto novo… Ne kupuju svi u istoj prodavnici, niti nose isti broj obuće. Ne nose svi isti nakit – neko ga ne nosi uopšte. Niti svi koriste istu vrstu kozmetike ili šminke. Mnogi još i tragaju za onim što baš mi imamo da ponudimo.
Nemaju svi jednake ciljeve – zato se ne plašite za ostvarenje svojih.
Koliko je nas toliko je i ukusa – i ne strahujte od velikog broja ponuđenih opcija.
Ne plašite se krenuti u stvaranje onoga što želite ukoliko vam se učini da toga već ima na pretek i ukoliko mislite da još puno ljudi poput vas žele svoje pesme, svoje knjige, kolače, prodavnice ili bilo koje druge proizvode plasirati u zajednicu… Ako mislite da u tom silnom utrkivanju prosto nema mesta za vas – varate se! Vaš um se poigrava, vaša logika vas ograničava jer gde ima mesta za jednu osobu ima i za ostale, a ako trenutno nema – stvoriće se.
Na vama je samo da verujete i onda kada ste (trenutno) odbijeni… Ako nema prostora stvorite ga i ne nasedajte na iluziju nedovoljnosti.
Jer, vazduha ima dovoljno za sve. Sunce svima jednako sija… I prostora svi imamo dovoljno na Zemlji. To je jedina istina o kojoj nas priroda neprestano uči – ostale iluzije su stvorili ljudi. Nemojte im poverovati ako vam ne pomažu, jer mnoge su se prilike pojavile uprkos “nemogućim” okolnostima. Ali osnovni preduslov je bila vera da je i njihovo ostvarenje moguće.
Jer nije pitanje ima li dovoljno prostora za nas i naše ideje – pitanje je da li mi imamo dovoljno vere u njih. Jer vera uvek pronadje način, uprkos tome što je ljudski um i ruka na tom mestu (prividno) povukla granicu.
A možda sve u svrhu toga da zapravo shvatimo
vera je pokretač svega i u današnjem svetu ne uspevaju
ni najbolji
ni najtalentovaniji
ni najspremniji
već isključivo i samo oni koji najviše veruju u sebe…
A za takve uvek ima dovoljno mesta…♥