Biti roditelj je jedna od najodgovornijih uloga koju možemo imati u životu. Kroz proces vlastitog napredovanja u roditeljskoj ulozi upoznajemo potpuno jedan novi svet, svet detinjstva potpuno drugačiji od onog detinjstva koje smo sami imali. Bez obzira na to što smo i sami bili deca dešava se da neke situacije ne razumemo, da odreagujemo spontano bez razmišljanja, ili da kažemo nešto zbog čega ćemo se posle pokajati. Dešava se da u nekim situacijama kada decu kritikujemo uzrokujemo kod njih pojavu straha, razočarenja, duševnu bol ili tugu. Na instagramu sam naišla na jedan citat koji ću sada podeliti sa vama, autor mi je nepoznat, ali on ovako glasi :
Kada stalno kritikujete dete ono ne prestaje da vas voli. Ono prestaje da voli sebe.
Ja se u potpunosti slažem sa rečenim, a vi? Jako je važno da decu naučimo da vole sebe, a to možemo da postignemo ako ih manje kritikujemo a više podstičemo na napredovanje, učenje, i promene. Jedan od načina je da unapredimo veštine komunikacije i da pokušamo da naučimo da se bolje izražavamo kada upućujemo deci kritike i podsticaje. Kroz proces odgoja dece svaki roditelj prolazi kroz situacije u kojima se iznervira, oseća bespomoćno, ljuto, razočarano, besno… Svako od nas je kao dete imao prilike da čuje kritike u formi grdnje koje su ga postidele a koje su im roditelji upućivali.
Daću vam jedan zadatak kako bi lakše razumeli sadržaj ovog teksta. Hajde svi da napišemo po pet rečenica koje smo čuli od svojih roditelja u periodu odrastanja a zbog kojih smo osetili ljutnju, stid, poniženje, krivicu, tugu ili bol. Hajde da se setimo kritika ili grdnje koje su nam roditelji upućivali. Na primer:
- Dok si pod mojim krovom biće kako ja kažem!
- Ja sam te rodila i ja ću da te ubijem!
- Ne budeš li spakovala stvari u ormar sve ću da ih izbacim iz kuće!
- Zato što ja tako kažem!
- Ako ne budeš prestala vodimo te kod lekara da primiš inekciju!
Možda nisu vaši roditelji izgovarali baš ovakve poruke ali nešto slično ste sigurno imali prilike da čujete zar ne? Interesantno je da ih pamtite od prvog do poslednjeg slova, i da one čvrsto uskladištene u našem sećanju nisu zaboravljene, da su ostale potpuno cele pored toga što smo ih davno čuli. Moć reči je neverovatna, da, reči imaju snažan uticaj na naša osećanja. Možda neke od tih rečenica koje smo dobili od roditelja nismo uspeli da im oprostimo ni dan danas.
Koliko smo mi danas vešti sa rečima, da li umemo da kažemo ono šta misilmo, želimo, osećamo na jedan nepovređujući način svojoj deci ? Da li ste razmišljali o tome? Koliko razmišljamo o tome na koji način da kažemo neke stvari sopstvenoj deci? Da li možemo kada smo ljuti da izgovorimo rečenice koje nisu agresivne, ljutnja vodi ka agresiji i jako je teško savladati je i pronaći bolju formulaciju onoga šta želimo da kažemo. Hajde da pogledamo sledeću tabelu:
Ja sam sve žrtvovala zbog tebe a kako mi ti vraćaš? | Ja sam uložila puno truda da bi ti bila samostalna, i molim te da to poštuješ. |
Kako možeš tako da me gledaš pravo u oči i lažeš? | Razumem da nije lako, ali puno bi značilo i tebi i meni da mi ispričaš šta se zaista dogodilo? |
Sto puta ti govorim da svoje stvari ne bacaš svuda po kući! | Mislim da bi naša dnevna soba lepše izgledala kada bi gornji deo trenerke stavio u ormar. |
Sve ću da ispričam ocu kad bude došao pa neka se on bori sa tobom, mene više ne zanimaš! | Mislim da bi značilo da o svemu porazgovaramo svi zajedno kada tata dođe s posla. |
Kako ne možeš sama zar sve ja trebam da uradim za tebe, toliko si nesamostalna da ću stvarno poludeti ! | Ja verujem u tebe i sigurna sam da možeš sama da središ celu sobu. Možda bi mogla da probaš? |
Kako vam izgleda sadržaj tabele? Koja kolona vam se u tabeli više dopada? Pretpostavljam druga. Hajde da pročitamo još neke primere iz svakodnevnog života:
Dok te ja hranim i dok si pod mojim krovom biće kako ja kažem! | Razumem da ti ne odgovara ali bi mi značilo da mi pomogneš. |
Idi u svoju sobu ne želim više da te vidim! | Osećam ljutnju zbog tvog ponašanja, i želim da budem sama kako bih razmislila o tome pa ćemo kasnije razgovarati. |
Toliko si nezahvalan! | Značilo bi mi da mi zahvališ što sam se potrudila. |
Da li si ti nekada zadovoljan? | Šta misliš da bi trebali da uradimo kako bi bio zadovoljan? |
Baš si smotan! | Mislim da bi trebao da pokušaš ponovo. |
Druga kolona u obe tabele izgleda u odnosu na sadržaj prve kolone idealno zar ne? Da li je moguće da izgovorimo ovako lepe rečenice kada smo ljuti, razočarani, i kada nas dečiji postupci iznerviraju? Nije lako i to je u redu ali možemo da vežbamo i da razmislimo malo pre nego što nešto kažemo kada se osećamo loše. Nije lako razmišljati kada nas ” deca izvedu iz takta” i sve izgleda lako na ekranu ali u životu… U situacijama u kojima smo iznervirani ne pomaže ono zlatno “brojanje do deset” ali može da nam pomogne ako kažemo na primer:
- Sačekaj malo, potrebno mi je da razmislim o tome.
- Uznemrilo me to što si uradio, volela bih da se malo smirim pa da onda nastavimo da razgovaramo.
- Ne znam šta sada da ti kažem, značilo bi mi da razgovaramo svi zajedno ja ti i tata.
- To što sam ljuta ne znači da neću da ti pomognem da rešimo problem, hajde kasnije da porazgovaramo o svemu.
Pored toga može da nam pomogne da bolje razumemo dete ako se setimo neke slične situacije u kojoj smo se mi nalazili kad smo bili mali i ako naš lični doživljaj iste i način rešavanja podelimo sa detetom. Ako je dete na nižem kalendarskom uzrastu na primer starosti od tri do pet godina nekada jednu istu stvar ponavljamo više puta na primer kada želimo nešto da zabranimo detetu :
- Ne diraj to!
- Rekla sam sto puta da se ne igra priborom za jelo!
- Nema više hoću neću, daj nogu odmah, krećemo u vrtić!
- Nema više ludovanja, za dva minuta da si u krevetu!
- Rekla sam da ne možeš da se igraš telefonom!
Ako odvojimo samo tri do pet minuta vremena, i objasnimo detetu zbog čega treba da odgovori na naše naloge koji zvuče kao naređenja u navedenim primerima možemo da postignemo postavljeni cilj. Objašnjenja bi izgledala ovako:
- Molim te saslušaj me, ako budeš dirao čašu kao igračke, može se polomiti.
- Hajde da pogledamo igračke u tvojoj sobi, i da odaberemo neke kojima ćeš se igrati.
- Čekaju te drugari i vaspitačica, hajde da požurimo. Što pre stignemo duže ćeš se igrati.
- Ako sada budeš legao da spavaš, sutra ćeš biti odmoran, i moći ćeš da lepše da se igraš.
- Telefon ne trebaš da koristiš često -ili- Telefon sada treba meni da bih mogla da pozovem prijateljicu. Hajde da nađemo igračku koju najviše voliš.
Dok ste vi čitali prvi deo teksta ja sam razgovarala sa jednom mamom dvoje dece o njemu. Znate šta mi je rekla? Ispričala mi je da je sve šta sam navela već pokušala, i da najveći efekat od svega ima za dete kada je ponašanje dece iznervira ako povisi ton, opsuje, i viče na dete. Kada se pojača ton dete lakše prihvati kritiku od mirnog tona u nekim situacijam ai to je istina. Strpljenje nedostaje i deci i nama odraslima. Nekad roditelj izgovori i psovku i uvredu kaže detetu ružne reči, nekada izleti pa dete od roditelja čuje “Kretenu !” a psovka na primer “Pa jebemu mater jesam li ti rekla?”. Događa se zar ne ? Da, događa se da uvredimo dete, da vičemo, da odreagujemo histerično i impulsivno i da izgubimo kontrolu jer smo besni kada ne možemo lepim ponašanjem da postignemo cilj. Važno je da budemo iskreni prema sebi i da shvatimo da po nekad ulazimo u ulogu osobe koja vrši nasilje. Agresivna komunikacija predstavlja verbalno nasilje. Da li je neophodno da budemo nasilni da bi vaspitali decu?
Na žalost nekada nam se čini da jeste, odregujemo vrlo agresivno, šta u tim situacijama? Majka koja mi je ispričala da se dešavalo da opsuje i da kaže ružne reči deci u nekim situacijama naglasila mi je da se posle toga kaje, da joj bude jako žao ali da uvek iskreno objasni detetu da je bila ljuta i zašto je tako reagovala, pokaže detetu ljubav, i obavezno mu kaže da ga voli najviše na svetu, da je pokušala više puta na neke lepše načine da ukaže detetu na štetnost ponašanja, da nije umela drugačije, i da njena deca to shvate posle svađa. Deca mogu da shvate roditelje, isto tako deca na veoma ranom uzrastu odlično shvataju šta nije dobro ponašanje a šta je dobro ponašanje, šta ne treba da rade, a šta je u redu. Deca dešava se “teraju inat”, ostaju dosledna u nekim svojim namerama i pored toga što znaju da to može da im naškodi. Takođe pokušaji roditelja da decu preusmere na neke druge aktivnosti nekada je zaista jako teško primeniti u stvarnom životu. Kako onda da se ponašamo? Šta je rešenje?
Hajde da se vratimo na početak teksta. Kako glasi onaj citat koji sam navela u uvodu, da ga ponovimo sada :
Kada stalno kritikujete dete ono ne prestaje da vas voli. Ono prestaje da voli sebe.
Mislim da je ključno rešenje je u njemu. Trebamo da se potrudimo da ne kritikujemo decu stalno, da se trudimo da umesto kritike bude mnogo više podsticaja koji imaju za cilj da detetu omoguće da stiču nova znanja, lepe navike, i aktivnosti u kojima osećaju kako napreduju, raduju se što više znaju, osete značaj pohvala, postaju svesna svojih sposobnosti, talenata i mogućnosti razvijajući samostalnost i iskrenost da izraze svoja osećanja, želje i mišljenje. Deca trebaju da nauče da vole sebe a ne samo batu, seku, tatu, mamu, baku, kućne ljubimce, ili svoje igračke i stvari. Jako je važno da deca osećaju ljubav prema sebi. Najsrećnija su uprvo deca koja vole sebe. Zbog toga sve kritike i sve situacije u kojima roditelji odreaguju na agresivne načine deci treba objasniti. Da bi uspeli u tome trebamo da vežbamo, da razvijamo veštine komunikacije, da svaki put kada imamo vremena razmislimo o nekim situacijama u kojima može da se nađe naše dete i razmotrimo kako bi trebali da reagujemo. To mogu biti situacije kroz koje su prošli naši prjatelji ili prijatelji naše dece. Važno je da razmenjujemo iskustva i da ne prestajemo da učimo jedni od drugih.
Sve izgleda lepo ali deca malo češće izluđuju, često su neposlušna i uporna kada nešto zamisle i žele. Možda jedan tekst zašto su deca neposlušna, znam da su razlozi brojni, ali šta kao razloge najčešće vi srećete u poslu, zašto je tako teško detetu da posluša tatu ili mamu, ili stariju sestru, baku? Mnogo je teško da deci sve objasnimo na lep način. Ja mislim da većina roditelja udari decu povremeno uprvo zbog nemogućnosti jer ne može da im drugačije stavi do znanja šta se sme a šta se ne može. Mnogo je teško, teže nego što piše u tekstovima na internetu. Mnogo idealizujemo jer izvesti dete na neki pravi put je za roditelje nemoguća misija, svašta deca smišljaju i rade mnogo toga krišom i kada pomislim šta sve ne stignemo da iskontrolišemo, urade toliko toga šta roditelj nikada ne sazna, kad pomislim samo jeza me hvata.
Draga Vesna,
odluka da se ima dete je najozbiljnija, a po meni i najlepsa. Kada dobijes dete, ucenje i promene su neizbezne. Ucenje, ucenje i primena. Ne prija svakom detetu isto. Ja imam decaka i devojcicu, 4 i 3 godine. Godinu dana je razlika, a susta razlika je mnooogo veca :). Moj pristup mora biti prilagodjen njihovoj autenticnosti. Budite primer svojoj deci. Deca postaju kao svoji roditelji. Ako dete ne slusa, onda nema poverenja, ne veruje tome sto roditelj prica i zato odbija da poslusa. Pravila i granice deca vole i one moraju da postoje. Svaka porodica treba da ima nesto svoje, da to postuje i da se toga pridrzava. Ucite decu da su odgovorna za svoje postupke. Moraju znati da svaka akcija ima i reakciju. I budite istrajni u svojim odlukama. A pre svega, puno se volite, smejte, postujte i uvazavajte jedni druge. Budite svesni i zahvalni. Od srca svima sve najlepse :*