Naizgled ništa teže, a zapravo ništa lakše, od pripadanja grupi.
Naizgled ništa lakše, a zapravo ništa teže, od pripadanja sebi.
Učini li ti se ponekad, prijatelju, da ni crtać nisi odgledao, kad ono, već si pretrčao put od – šta ćeš ti biti kad porasteš? do – opa, već 25a?
Da? Znam, i meni. Kakva je bila staza?
Pretpostavljam:
Na stazi si video druge. Neki su trčali ispred, neki iza, a neki pored tebe. Posmatrao si ih i svoj uspeh merio njihovim, a ne svojim korakom. Ove ispred sebe si želeo da sustigneš – pogrešno. Ove iza sebe si potcenio – pogrešno. Od ovih koji su pored pokušao si da se odmakneš – pogrešno. Znaš li zašto? Zato što ti ljudi nisu trčali iza, ispred ili pored tebe. Na stazi si samo ti. Na tvojoj stazi nema konkurencije osim tebe samog. Ti si ostalima dodelio ulogu konkurencije, a svako od njih je, uistinu, prelazio svoju stazu.
Kada sam, pre nekoliko godina, prvi put gledala auto-trke, objasnili su mi da svaki vozač pokušava da dostigne najbolje vreme. Naravno, na takmičenju svako želi da bude pobednik, ali sam sigurna da svaki vozač prvenstveno teži da pobedi sebe, da nakon svake trke ima bolje vreme nego prethodni put – u tim ciframa je napredak. A pobedničko postolje? – to je više za slikanje.
Čemu onda cilj, pitaćeš, ako nema takmičenja do istog? Zato što, ma kako nam se činilo da ljudi žele identično, to nije tako. Cilj može imati sličnu formu, ali su načini dolaska do cilja i interpretacije sadržaja cilja, sada i uvek, stvar lične percepcije.
A aplauz? Biće i toga, ne brini. Znaš li od od koga? Ne od onih za koje si mislio da su iza, ispred ili pored tebe. Aplauz će ti pokloniti oni koji su stajali sa strane, van staze, i bodrili te. Oni koji su verovali da možeš da istrčiš svoju trku – jednu od mnogih. Oni koji znaju da ćeš ti, kada budu trčali svoje trke, biti tu da ih bodriš.
Da, ono pitanje s početka, ‘Šta ćeš biti kad porasteš?’. Postavi ga ponekad sebi. Onom detetu u sebi. Proveri da li je ovaj 25-ogodišnjak poštovao to dete, makar u načelu. Da li si Ti i dalje Ti ili si sa sobom prešao na Vi.
To dete u tebi je dete kao i svako drugo. Ono ne razume promenu okolnosti, spoljne faktore, nepredviđene situacije, ali razaznaje sreću i tugu. I zna šta su snovi. I šta je sreća kad se snovi ostvare. A sanjati se može i to uvek nešto drugo, to nije sporno. Detetu je sporno nesanjanje. Samo toliko.
I znaj, kada si ti – TI, onda su svi – i oni iza, ispred ili pored tebe zapravo inspiracija, ne konkurencija, a može da te ne zanima. Ti prelaziš svoju stazu.
A ono, ‘Opa, već 25a’, nije konstanta. Možda imaš 30, 35, 45 ili 50 godina. Probudio si se i shvatio da je vreme da izgladiš stvari sa sobom, a onde te je pokoleba vreme, najviše ono koje je prošlo. Ne daj! Za prave odluke ne postoji jedno vreme. Za prave odluke svako vreme je pravo.
Jednostavno odluči i trči.
izvor naslovne fotografije: unsplash.com