Kosmos kaže može. A na to nas grafički dizajner i kreativac Nikola Puzigaća često podseća putem društvenih mreža. Podseća nas i na to da moramo da volimo, da se ne nerviramo i da je život, koliko god bio težak, zapravo lep. Preko svojih grafičkih rešenja ukazuje nam na bitne stvari koje smo usput zagubili u bučnom gradu i u još bučnijem umu.
Nikolin rad je dokaz da grafički dizajn i kanalisanje kreativnog naboja kroz njega može biti vrlo efektivan komunikacijski medij. U porukama koje on izražava mnogi se pronalaze, a sve to zbog njegove iskrenosti.
Studirao si grafički dizajn. Odakle je poteklo interesovanje za baš tom sferom primenjenih umetnosti?
– To se dešava na nekom višem kosmičkom nivou, mislim na interesovanja i na taj klik nekog sa određenom profesijom. Sa osamnaest ili devetnaest godina, kada upisujemo fakultet, realno nemamo pojma o životu. Onda upišemo faks, pa ili kliknemo tokom studiranja ili posle, ili nikad ne kliknemo. Ali taj klik ako se desi, desio se na nekom višem nivou, ne može da se isplanira, ako je planirano, onda je ili kompromis ili poslovna strategija. Ali tu onda nema ljubavi. Nije to to.
Živim s tim porukama, izašle su iz moje glave i dalje su tu, ali primeniti ih u svakodnevnom životu u fizičkom obliku, naravno da nije lako
Svakim posterom na vrlo minimalistički način izražavaš vrlo snažne i duboke poruke. Da li i na taj način živiš?
– Živim sa tim porukama, izašle su iz moje glave i dalje su tu, ali primeniti ih u svakodnevnom životu u fizičkom obliku, naravno da nije lako. Pogotovo primeniti ih na minimalistički način. Imam ja svoje strahove i dileme i često su te poruke upućene i meni. Možda one ljubavne poruke najviše živim od svih. Kroz njih je opisan odnos između dve osobe, odnosno mene i nekog tamo N.N. lica, a kad je odnos između dve osobe u pitanju, to je lako, ako ti neka osoba odgovara, onda voliš do kraja, ako ti ne odgovara, onda završiš priču i ideš dalje. Nemam oko sebe ljude koji mi ne odgovaraju jer stvarno je lako raščistiti bilo koji odnos, zbog toga te ljubavne poruke živim 100%, iako nisu sve one odraz mog trenutnog stanja. Ali bile su ili će tek biti. A ove druge poruke koje se tiču odnosa nas samih sa našim mozgom, e to je već malo teža priča.
U ličnim projektima obrađuješ teme savremenog čoveka, ono što njega opterećuje, ono čega manjka. Koliko smo svi zapravo slepi pred velikom kosmičkom istinom ili pak krećemo da je uviđamo posle određenog perioda života?
– Jako smo slepi. Ali ne pravimo mi greške kao čovečanstvo, nemam ja iluziju u glavi kako bi svet trebalo da izgleda. Svet je onakav kakav treba da bude jer koncept „šta bi bilo kad bi bilo“ ne postoji. Naravno da svet nije savršeno mesto, jako puno lošeg postoji, ali da nema tog lošeg, ne bismo znali šta je dobro. Iz tog ugla ispada da je svet savršeno mesto. To slepilo je u stvari prokletstvo čovečanstva jer mi u ovom fizičkom obliku dok god postojimo ne možemo do kraja spoznati tu kosmičku istinu, možemo možda 98 odsto. Sa jedne strane u svakom trenutku imamo iznad sebe nebo, zvezde, kosmos koji je bezgraničan, i dovoljno je samo da podignemo glavu i vidimo beskonačnost u bilo kom trenutku, a naš um je stvoren sa tim limitom da ne može da pojmi beskonačnost, i to je to prokletstvo. Posle određenog perioda života neki od nas postanu mudriji, ali nije to samo do nas lično i našeg životnog iskustva, bitna je i kolektivna svest, pa tako danas klinci sa 20 godina kapiraju stvari koje je većina moje generacije skapirala sa 30. Ambijent mora biti takav da ljudi masovno počnu da kapiraju kosmos, i onda iz takvog ambijenta istovremeno se osvesti čovek od 20 i čovek od 40. Naravno, ne u istoj meri.
Na koji način pronalaziš svoj mir – joga, meditacija?
– Nekad sam mnogo više meditirao. A sad samo kad je frkica. Što je baš loše. Trudim se da u svakom trenutku budem prisutan, da osetim svoje emocije i misli, na taj način u hodu pronalazim mir. Ili pronađem anksioznost. Krajnji cilj je meditativno stanje 00-24 na nogama, ali i to su godine i godine rada. Ne znam koliko sam godina daleko od toga. Neki mikromir može da se pronađe i kad u slušalicama pustiš neku polubudističku muziku na 432 hz, a nalaziš se, recimo, u prepunom GSP-u, gde god. Pustiš to i nalaziš se u Nepalu u narandžastoj odori i šetaš tamo pored potoka. Znao sam ja pre i da meditiram u gradskom prevozu. Stojećki.
Advertajzing je samo jedan vid ispoljavanja kreativnosti i koristan je za svakog dizajnera
Da li smatraš da je filozofija neophodna ljudima i u svakodnevnom životu?
– Ako ikad u životu postavimo sebi pitanje koja je svrha našeg postojanja, onda nam je neophodna filozofija. Postoje ljudi koji žive praktično, žive onako kako bi trebalo da se provede život, i njima možda ne treba filozofija. Ukoliko je cilj proživeti ovaj život najbolje što možemo. A ukoliko je cilj da nešto i osvestimo, onda je filozofija sasvim okej. Mislim da su nam ciljevi i jedno i drugo. A sa druge strane ne možemo imati dve svrhe. Možda je to dokaz da su duhovno i materijalno jedno. Trebalo bi dozirati filozofiju, očigledno kao i sve druge poroke.
Pored spiritualnih, i muzički lajtmotivi se nalaze u tvom portfoliju. U kojoj meri ti je muzika izvor inspiracije?
– Muziku i dalje volim više od dizajna. Jako je bitna. Ali i nju doziram. Nekad nisam mogao da zaspim ako ne pustim nešto da mi svira celu noć, a kako godine prolaze, tišina postaje skroz kul. Nije to loše jer u tišini bolje čujemo sebe. Muzika će uvek biti inspiracija. Kad recimo dugo ne napravim ništa kreativno, kad je zatišje, onda samo tako blesne odjednom stih iz neke pesme. I to nije situacija da čujem stih kao pomislim da je kul i iskoristim ga za rad, nego tu blesne nešto, desi se neka nova energija između mene i tog stiha, i onda to možda neko i oseti preko postera.
Koliko imaš kreativne slobode u agencijskom radu?
– Često se rad u agenciji predstavlja kao nešto što sputava kreativnost. U agenciji nekad imaš potpunu slobodu, nekad je nemaš uopšte. Ali to je agencija. I to je okej. Nikad nije ni bila drugačija. Ne možeš dati dizajneru od 24 godine potpunu slobodu da napravi nešto za neki brend, a iza tog brenda stoje decenije rada i ulaganja i 100 ljudi koji vode računa o tom brendu, a taj dizajn direktno utiče na poziciju brenda. Malo je nelogično da o tome odlučuje mladi dizajner. Zato sa druge strane svaki dizajner ima priliku da napravi brend, ako ništa drugo onda od samog sebe. Prilike postoje, samo je pitanje koliko smo otvoreni za njih. Advertajzing je samo jedan vid ispoljavanja kreativnosti i koristan je za svakog dizajnera, individualno pitanje je koliko će se dugo zadržati u tome, ali koristan je, ako ništa drugo, bar zato što je drugačiji vid ispoljavanja kreativnosti.
Koliko se grafički dizajn promenio od kada si počeo njime da se baviš?
– Fora je u percepciji. Kad počneš da se baviš bilo kojim poslom, ti gledaš iz te početne perspektive, a onda se ti sam razvijaš i menjaš poglede na stvari. A razvija se i dizajn. Dizajn ima tu specifičnost reciklaže. U svim sferama života se javljaju retro momenti koji postaju ponovo moderni, ali sve to ima neki novi moderni šmek, ako pričamo o retro oblačenju uzmete nekog najekstremnijeg hipstera koji nosi dedine naočare za vid i babinu bundu, on opet izgleda nekako moderno. Nećete sresti nikog na ulici ko izgleda potpuno kao da je izašao iz osamdesetih, a u grafičkom dizajnu danas napraviš poster koji izgleda potpuno kao da je napravljen 1973. godine i to je to, napravio si vrhunski poster. Postoje te stvari koje su konstantne u dizajnu decenijama, a opet svako vreme nosi i svoje trendove u dizajnu. A pošto je fora da dizajn bude vanvremenski, da može zauvek da traje, onda ispada da sve što je moderno i vezano za određeni vremenski period, nije dobro. Nemam naravno ništa protiv trendovskog grafičkog dizajna, on prija u tom određenom periodu, samo je pitanje šta želimo da kreiramo, hit za jednu sezonu ili želimo da budemo Pink Flojd? I jedno i drugo je okej.
Da li se pronalaziš i u drugim tipovima umetnosti? Možda kao hobi?
– Da, fotografija i pisanje su najviše tu. Više fotografija, manje pisanje. Ali svašta sam napisao dosad, čak i jedan roman, koji doduše nikad nije objavljen. I ne treba mi izdavač sad, jer moram da ga doradim. Prvu ruku romana sam napisao sa 24 godine, a evo 13 godina kasnije nikako da napišem drugu ruku. A fotografija je uvek tu. Čak mislim da sam bolji fotograf nego dizajner. Ali ni pisanje ni fotografija mi ne daju tu mogućnost instant izražavanja kao dizajn. Što nekako zvuči paradoksalno jer za fotografiju ti treba samo delić sekunde a da sedneš i dizajniraš nešto, ipak iziskuje neko vreme. Ali to, naravno, nije tako jer za fotografiju treba mnogo više od delića sekunde.
Trudim se da u svakom trenutku budem prisutan, da osetim svoje emocije i misli, na taj način u hodu pronalazim mir
Šta te pokreće pored dizajna?
– Ljudi. Ljudi su najbolji alat i za življenje života i za osvešćivanje. Ako nismo sigurni zašto mi postojimo, bar smo sigurni zašto drugi ljudi postoje, da bismo učili od njih, delili energije.. Ako 100 ljudi ima 100 ćudi, znači da koliko god se novih ljudi rađalo, mi ćemo dobijati isto toliko različitih mozgova, stavova, misli, što znači da su sve te stvari beskonačne. Glupo je onda da se ograničavamo nekim čvrstim stavovima koji nas često upropaste kad može i drugačije. Ljudi su nam primer za to. I fudbal me pokreće. Nisam ga igrao godinama, ali sve oko fudbala nosi sa sobom jako inspirativnu energiju. Taj nalet nekog čudnog nadahnuća kad vidiš da je Ronaldo potpisao za Juve, ili kad Tadić okrene naglavačke „Santjago Bernabeu“, to su momenti koji stvarno pokreću neke dobre energije. I naravno, umetnost u svim oblicima, epohama i pravcima.
Koji savet bi dao mladom sebi?
– Pitao bih ga: Šta čekaš?
Da li je kompromis neophodan u životu odrasle osobe?
– Nije. Ali postoje posledice. Ljudski um ima i tu manu da projektuje savršeno, a u ovozemaljskom životu nema ničeg savršenog osim samog života. Onda naš um kroji savršene svetove i javljaju se bunt i otpor i pitanje kompromisa. Imamo slobodu da radimo šta god želimo. Čak i ako ne želimo da imamo dodir sa čovečanstvom, niko nikom ne brani da se odseli u šumu i meditira po ceo dan. Samo je pitanje šta želimo i šta je um spreman da žrtvuje. Srce ne žrtvuje ništa, a um, pošto uvek hoće sve, on navodno žrtvuje. Jadan. Je l’ ovo sad bio sarkazam? Ili samo ironija?
Tekst: Vanja Ratković
Foto: Uroš Arsić