Nekako sam pomalo i podsvesno htela da dokažem drugima da mi žene možemo da izaberemo iste karijere kao muškarci. Nepisana pravila su tu da ih rušimo, zar ne?
Ovim rečima svoju priču počinje dr Vukica Jovanović, naučnica poreklom iz Užica, koja trenutno radi kao vanredni profesor na Old Dominion Univerzitetu u Norfolku, u Virdžiniji u Sjedinjenim Američkim Državama.
Zadužena je za mehatroniku u okviru mašinske tehnologije, a deca obožavaju njenog robota Ninu sa kojim rade i tai či. Vukica, kao i njene dve sestre, diplomirani su inženjeri, iako bi, da nije bilo uticaja porodice, kako sama kaže za sajt InfoEra, verovatno otišla u slikare.
U kom trenutku ste shvatili da je robotika vaše buduće opredeljenje, šta vas je privuklo toj oblasti?
– Kad je profesor Borovac oformio prvi tim robotičara sa našeg fakulteta, prijavila sam se u tim da bih malo putovala u Francusku. Bilo je to u doba kad nam je za svaku zemlju trebala viza. Na smer robotika, mehatronika i automatizacija sam se prebacila zato što je tamo bilo osam devojaka od trideset studenata. Na mom proizvodnom mašinstvu sam bila samo ja i pet ostalih studenata. Nisam se baš lepo uklopila, bili su mi nekako previše ozbiljni a i nisu imali dovoljno literature, stvari su mi se ponavljale i sve je vuklo previše na neke hard kor muške stvari. Na novom smeru su i nastava i vežbe bile znatno bolje organizovane i tu mi je nekako sve ipak malo vuklo na moju prvu ljubav – elektrotehniku. Nekako je bilo čistije povezivati kablove ili pneumatske šeme. Programiranje, projektovanje, više praktičnih stvari, manje egzaktnih, neopipljivih.
Dokle su vas ta interesovanja dovela, čime se trenutno bavite?
– Trenutno radim kao vanredni profesor na Old Dominion Dominion Univerzitetu u Norfolku, Virdžinija, SAD. Zadužena sam za mehatroniku u okviru mašinske tehnologije. Predajem, pišem naučne radove, rukovodim naučnim projektima. Za sada sam objavila 116 naučnih radova u časopisima i na konferencijama. Radila sam na projektima u vrednosti nešto preko tri miliona dolara.
Ima li Srba među vašim saradnicima, kolegama…?
– Ima. Na mojoj katedri nas je dvoje iz Srbije, dr Mileta Tomović iz Beograda i ja.
Kako vidite nivo na kome je Srbija u oblasti kojom se bavite, koliko nam je ta vrsta razvoja neophodna u budućnosti?
– Moj Institut za industrijsko inženjerstvo i industrijski menadžment na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu poseduje svu savremenu opremu potrebnu za rast u ovoj oblasti industrije. Studenti i istraživači koji rade na njemu su kvalifikovani da prate industrijske trendove i da pružaju obuku adekvatnom industrijskom kadru.