Aleksandra Barać ima 33 godine i već je postigla ono o čemu mnogi sanjaju – ona je klinički lekar i specijalizant infektologije u Klinici za infektivne i tropske bolesti Kliničkog centra Srbije, ali i naučni saradnik na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Proglašena je za najboljeg mladog infektologa na svetu, kao gostujući profesor predaje na evropskim univerzitetima, uređuje stručne medicinske časopise. Ono što ovu mladu naučnicu takođe izdvaja jeste i činjenica da je, i pored nebrojenih ponuda za odlazak, ipak odabrala da živi i radi u svojoj zemlji.
Proglašena si za najboljeg mladog lekara u oblasti infektivnih bolesti 2017. godine. Kaži nam nešto više o sebi.
– Rođena sam u Sremskoj Mitrovici 1985. godine, gde sam završila Osnovnu školu „Sveti Sava” kao đak generacije i prirodni smer gimnazije „Ivo Lola Ribar” kao nosilac Vukove diplome. Medicinski fakultet sam upisala 2004, završila ga 2010. i iste godine upisala doktorske studije. Zvanje doktora medicinskih nauka sam stekla 2015. godine. Trenutno sam na specijalizaciji iz infektologije.
Zbog čega baš Medicinski fakutet, a kasnije Infektivna klinika KCS?
– Upisala sam Medicinski fakultet sa idejom da se bavim mikrobiologijom, odnosno njenom praktičnom primenom u lečenju ljudi. Tako je i bilo, tokom studija sam se bavila istraživanjima u mikrobiologiji na studentskom nivou i prezentovala rezultate na studentskim kongresima, a nakon susreta sa predmetom Infektivne bolesti, na četvrtoj godini studija, shvatila sam da je infektologija zapravo pravi izbor za mene, jer predstavlja praktičnu primenu mikrobiologije u dijagnostici bolesti i lečenju pacijenata. Najveći uticaj da se odlučim za infektologiju na mene su imale kliničke vežbe koje je držao tadašnji asistent, a sadašnji direktor klinike, doc. dr Goran Stevanović. Bila sam potpuno fascinirana znanjem koje nam je prenosio, ali i kompleksnošću infektologije, gde svaki slučaj može imati bar pet diferencijalnih dijagnoza i pravi je izazov uspostaviti pravu dijagnozu i izlečiti pacijenta. A kada sam se opredelila za infektologiju, onda je Klinika za infektivne i tropske bolesti Kliničkog centra Srbije bila prava ustanova za mene.
Da li je neki konkretan slučaj uticao na tvoj odabir zanimanja?
– Jedna neobična retka bolest bila je razlog što sam donela odluku da se posebno posvetim gljivičnim infekcijama. Pre 10 godina bila sam deo tima koji je dijagnostikovao fulminantni oblik rinocerebralne mukormikoze. Pacijent je u veoma lošem stanju bio hospitalizovan na jednoj drugoj klinici gde se primarno lečio zbog osnovne bolesti (malignitet) i bio je otpisan zbog iznenadnog razvoja nepoznate bolesti rapidnog toka, koja je dovela do nekroze potkožnog tkiva i kože srednjeg masiva lica. Uzorkovali smo deo zahvaćenog tkiva, obradili ga u laboratoriji, zasejali na hranljive mikrobiološke podloge i posmatrali obrađeni materijal pod mikroskopom. Dijagnostikovana je infekcija izazvana retkom gljivom iz roda mukormiceta (Zygomycetes), koja se zove Rhizopus oryzae. Ordinirana je odgovarajuća antigljivična terapija i pacijent je bio uspešno izlečen. Bila sam potpuno fascinirana celim procesom, od pregleda pacijenta preko uzorkovanja do finalne dijagnoze i izlečenja, zbog čega sam i odlučila da se posebno posvetim istraživanjima gljivičnih infekcija.
Kako izgleda tvoj radni dan na Infektivnoj klinici?
– Radni dan na Infektivnoj klinici počinje nešto posle sedam časova ujutru. Po dolasku na posao obiđemo pacijente, primarno one koji prethodnog dana nisu bili stabilnog kliničkog stanja, a zatim obiđemo i ostatak odeljenja. Pregledamo novoprimljene pacijente, ordiniramo terapiju, zatim odlazimo na jutarnji sastanak lekara, gde se referišu dešavanja na klinici i u prijemnoj ambulanti tokom prethodna 24 sata. Rad na odeljenju se nastavlja do 14 časova, a danima kada smo dežurni, s odeljenja prelazimo u prijemnu ambulantu, gde se posvećujemo ambulantnim pacijentima sve do početka narednog radnog dana. U vreme epidemija, koje su se, nažalost, u poslednjem periodu smenjivale, dešavalo se da tokom 24 časa pregledamo skoro 200 ambulantnih pacijenata i uradimo preko 20 lumbalnih punkcija. Onim danima kada nisam dežurna posle posla se najčešće bavim naučnim radom, bilo praktično u laboratoriji ili teorijski, čitajući nove publikacije iz oblasti kojima se bavim. Veoma sam srećna što sam zaposlena baš na Klinici za infektivne i tropske bolesti KCS jer u našoj ustanovi rade zaista izuzetni lekari koji svakoga dana ulažu veliki deo sebe, lečeći najteže pacijente i nama, mlađim lekarima, odličan su uzor.
Kako porodica i prijatelji gledaju na tvoje zanimanje?
– Moj suprug, njegova porodica, moji roditelji, brat i njegova porodica moja su najveća podrška. Bez njih ne bih uspela u ostvarivanju svojih planova. Ja sam jedini lekar u mojoj porodici i kada sam upisala medicine, postojala je određena doza straha kod mojih roditelja da li je to pravi izbor, da li je ipak trebalo da upišem nešto lakše s manje stresa… Međutim, vrlo brzo su postali ponosni na moj izbor, posebno kada se vratim kući iz dežurstva i prepričam im neke od urgentnih situacija sa kojima se naš tim susreo, a koje su imale pozitivan ishod.
Gostujući si profesor na mnogim stranim univerzitetima.
– Već četiri godine sam gostujući profesor na Univerzitetu u Sasariju u Italiji, član sam međunarodnog naučnog odbora za doktorske disertacije na istom univerzitetu, mentor sam jednog doktoranda, a ove godine sam dobila titulu počasnog profesora na istom univerzitetu. Koliko su cenjeni naši lekari i naučnici, govori i to što sam dobila poziv Engleskog kraljevskog udruženja infektivnih bolesti da budem jedan od urednika njihovog naučnog časopisa za infektivne bolesti, koji je veoma cenjen. Takođe, poslednjih pet godina sam urednik italijanskog naučnog časopisa „The Journal of Infection in Developing countries”, član sam uredništva veoma cenjenih časopisa „PLoS One” i „Frontiers in Microbiology”. Bila sam i gostujući profesor na Univerzitetu u Beču i kao rezultat višegodišnje uspešne saradnje u januaru 2019. godine izašla je iz štampe knjiga o gljivičnim infekcijam koja je zvanični udžbenik na Univerzitetu u Beču, a izdavač je čuveni „Springer”. Imala sam čast da budem jedan od autora ove knjige, napisavši jedno od 13 poglavlja. Za mene su jako važne međunarodne saradnje, vrlo rado prihvatam poziv za predavanja na vodećim evropskim i svetskim skupovima iz oblasti infektivnih bolesti, te sam tako bila predavač po pozivu na preko 30 međunarodnih i nacionalnih kongresa, između ostalog, i u Britanskom Institutu za javno zdravlje u Londonu, Buenos Ajresu, Stokholmu, Madridu, Barseloni, Beču, Salcburgu, Rimu, Solunu, Tbilisiju, Port Saidu…
Možeš li da uporediš način rada u svetu i kod nas – u čemu su nam odmakli, a u čemu možemo da im pariramo?
– Gotovo u svemu možemo da pariramo! Ali zaista. Imamo stručan kadar vrhunskog nivoa, lekare koji su u svakom momentu pripremljeni za najteže epidemije, ali i za lečenje specifičnih nejasnih febrilnih stanja sa kojima se svakodnevno susrećemo. Što se tiče dijagnostike, sve što nam je najpotrebnije imamo, i to je ono što nam znatno olakšava svakodnevni rad sa pacijentima. Veoma često od profesora i lekara iz inostranstva sa kojima sarađujem dobijam upite za konsultacije u vezi sa dijagnostikom i lečenjem specifičnih slučajeva sa kojima se susreću; pre par dana me je pozvala koleginica iz Oksforda koja je tražila dopunsko mišljenje i savet u vezi sa pacijentom sa nejasnom dijagnozom. Takođe, redovno od kolega sa jednog univerziteta u Italiji dobijam mikroskopske slike specifičnih mikroorganizama sa upitom za identifikaciju uzročnika.
Dobila si nagradu za najboljeg mladog lekara u oblasti infektivnih bolesti 2017, a 2018. si bila najbolji mladi lekar u oblasti kliničke mikologije. Kakva je konkurencija bila i koliko znače ta priznanja?
– Za mladu osobu je veoma važno da pronađe sebe u nečem, da jasno vidi svoj cilj i da svakodnevno ide putem koji vodi ka tom cilju. Za mene lično su svaka nagrada koju sam dobila, svako priznanje i svaka saradnja od izuzetnog značaja, jer su potvrda da sam odabrala pravi put. Od najvažnijih nagrada bih izdvojila onu iz 2017. godine, koja mi je dodeljena na svečanoj ceremoniji u Beču, „ESCMID Trainee Award for Training Achievements“, za najboljeg mladog lekara u oblasti infektivnih bolesti i mikrobiologije. To je zaista velika čast i iskreno nisam se nadala toj nagradi jer su u konkurenciji bili lekari iz celog sveta mlađi od 40 godina koji se bave infektivnim bolestima ili mikrobiologijom, bilo u naučnom ili u kliničkom smislu. Posebno je značajno to što dolazim iz jedne male Srbije, a ovakve nagrade dobijaju uglavnom lekari koji dolaze iz najsnažnijih zemalja iza kojih stoje velika svetska imena i univerziteti. Druga najvažnija nagrada za oblast kojom se bavim jeste „ISHAM Young Investigator Award“, dodeljena 2018. godine na svečanoj ceremoniji u Amsterdamu – nagrada za najboljeg mladog naučnika u oblasti kliničke mikologije, koja se dodeljuje jednom u pet godina. U konkurenciji je bilo 3.000 lekara iz celog sveta mlađih od 40 godina, usko specijalizovanih za oblast dijagnostike i lečenja gljivičnih infekcija. Nakon dodele ove nagrade, usledilo je novo iznenađenje, a to je da sam izabrana za počasnog člana Evropske akademije medicinskih mikologa (Fellow of European Academy of Medical Mycology), čime sam stavljena rame uz rame s vodećim svetskim profesorima iz oblasti dijagnostike i lečenja gljivičnih infekcija.
Sigurno si imala mnogo ponuda za rad u inostranstvu, šta je to što te je zadržalo u Srbiji?
– U Srbiji sam rođena, ovde živi moja porodica i moji prijatelji, i želela bih da i moja deca sutra odrastaju u Srbiji. Najlakše je otići, najteže je ostati i napraviti nešto u svojoj sredini. Svaku priliku za usavršavanje i saradnju sa kolegama iz inostranstva rado sam prihvatala, ali sam se s radošću vraćala i primenila stečeno znanje u svojim istraživanjima i kliničkoj praksi. Iako sam uvek bila lepo prihvaćena u inostranstvu, nikada se nisam potpuno osetila kao da pripadam tu. U Srbiji je sve ono što je meni privatno važno i veoma sam srećna i zahvalna što su moj trud i rad prepoznati na Klinici za infektivne i tropske bolesti KCS i što sam dobila priliku za zaposlenje u svojoj zemlji. Sebe vidim u Srbiji i u budućnosti nemam ideju ni cilj da odem u beli svet, ideja mi je da taj svet približim nama. Moj sledeći cilj je da u narednih par godina organizujemo u Srbiji nekoliko važnih međunarodnih skupova iz oblasti infektivnih bolesti i mikrobiologije i na taj način dovedemo u Srbiju najvažnija svetska imena iz tih oblasti i omogućimo usavršavanje našim mladim lekarima, i to u sopstvenoj zemlji.
Kako stižeš sve – da budeš i doktor i žena i naučnica i da imaš vremena za sebe?
– Uz dobru organizaciju sve je moguće. Jedna od prvih stvari koju sam naučila od velikih imena su potreba za pravljenje plana obaveza i liste prioriteta. Pravim planove obaveza na dnevnom i mesečnom nivou i njima se vodim da bih imala što manje praznog hoda, ali i da ne bih nešto propustila. Jedino što nije označeno na tom spisku jeste moje slobodno vreme, koje i te kako znam da cenim i dobro iskoristim. Najviše volim da provodim vreme sa svojom porodicom, suprugom, bratom i njegovom porodicom, prijateljima. Kada čovek ima dosta obaveza, mnogo više ceni svaki slobodan trenutak i trudi se da uživa u njemu.
Gde vidiš sebe za 10 godina?
– Za 10 godina vidim se u Beogradu na Klinici za Infektivne i tropske bolesti KCS, kao stasalog kliničkog lekara infektologa, sa velikim iskustvom iza sebe koje prenosi mlađim lekarima i studentima. Ono što je za mene najvažnije, vidim sebe kao majku, bez čega celina ne bi bila zaokružena i sav trud i rad ne bi imali smisla. To je ujedno i jedina neosvojena nagrada koju sebi želim u 2019. godini.
Tekst: Andriana Janković
Foto: Milan Ilić