Poslovni put Tanje Tatomirović počeo je pre 18 godina u školstvu, nastavio se u sudstvu, petrohemijskoj industriji, telekomunikacijama, potom jedno vreme u filmskoj i TV industriji, da bi sada došla u okruženje koje je pojam za IT u svetu.
Vodi komunikacije za kompaniju “Microsoft” u 24 zemlje, a od jula je član Forbesovog saveta za komunikacije, koji okuplja PR eksperte iz celog sveta i gde je jedina predstavnica Srbije.
“Umeće komuniciranja je jezik liderstva”, rekao je Džejms Hjums, čovek koji je pisao govore za pet predsednika Sjedinjenih Američkih Država. Ako želite da budete lider, morate biti i prezenter koji će se povezati sa svojom publikom, a sve kako biste preneli poruku koju želite. Tanja Tatomirović zna mnogo o umeću komuniciranja, zbog čega je nedavno pozvana da se pridruži ostalim ekspertima iz te oblasti u Forbes Communication Councilu. Poslednjih skoro šest godina zadužena je za komunikaciju i marketing na društvenim mrežama u jednoj od najvrednijih svetskih kompanija “Microsoft”, gde je u početku bila zadužena za tržište Srbije i Crne Gore, potom i za Maltu i Kipar, a poslednjih godinu dana upravlja komunikacijama te kompanije u čak 24 zemlje Evrope i Azije.
Sa Tanjom smo pričali o tome kako se komunicira kod nas, a kako u drugim državama za koje je zadužena, šta je najvažnije za konstantan poslovni napredak, a šta je ono što nas koči, kao i koliko je važno upravljanje reputacijom u digitalnom okruženju, što je tema koju je odabrala za svoj doktorski rad.
Od predavanja u srednjoj školi do vođenja komunikacija kompanije “Microsoft” u 24 zemlje dug je put. Šta je potrebno da bi se taj put prešao? Koji je prvi korak koji ste napravili da biste krenuli dalje od početne tačke?
– Prošlo je 18 godina od kako sam ušla u razred maturanata Elektrotehničke škole u Pančevu i zamolila ih da odmah što pre sednu jer em su svi bili momci, em svi znatno viši od mene… ili mi se to samo tada tako činilo. I od tada do danas sve je išlo nekako korak po korak, nije bilo velikih i visokih iznenadnih skokova. Kada sam jednom, a zapravo po drugi put, izašla iz srednje škole, odlučila sam da se u nju više ne vraćam, da nema nazad. Učila sam na svakom koraku – bilo da je to bio Viši trgovinski sud, kada su mi poverili koordinaciju odnosa s javnošću u 17 regionalnih sudova; bilo da je to bila ,,Petrohemija”, gde sam se bavila uglavnom kriznom komunikacijom; bilo da je to bio SBB, u kome sam vodila mali, ali sjajan Sektor korporativnih komunikacija; ili su bile usputne stanice sa nekim stranim kompanijama ovde ili u inostranstvu; pa sve do tri pozicije koje sam promenila u velikoj korporaciji i došla do toga da radim za 24 zemlje. Ako kažem da je potrebno mnogo učenja – potrebno je, ali pre svega je potrebno mnogo neodustajanja da se nauči nešto drugo, nešto novo, da se prepusti izazovima, da se od okolnosti izvuče ono najbolje.
Nastavnički period bio je prepun učenja, pre svega o životu. Učila sam ja njih, ali su više oni naučili mene.
Sada iz ove perspektive, kada se osvrnete na period kada ste predavali u školi, da li ste vi više naučili decu ili su deca više naučila vas?
– Moj nastavnički period u srednjim školama, a neko vreme i u jednoj maloj osnovnoj školi, bio je prepun učenja, pre svega o životu. Učila sam ja njih, ali su više oni naučili mene. Vreme provedeno sa srednjoškolcima koji nemaju dlaku na jeziku, sa svim njihovim svežim i neograničenim idejama, uz smeh, šalu i međusobno razumevanje potreba, uz razgovore o životu, emocijama, putovanjima, a vrlo često sve uz kafu, ne može niko ničim platiti i ništa ti to ne može zameniti. A kada sam se prvog dana vratila sa posla, iz osnovne škole kući – plakala sam do iznemoglosti i ponavljala da ja to ne mogu. Mogla sam, i te kako, jer šta su đačke vaške, mala plata, opterećujuća administracija naspram saznanja da dvoje dece naizmenično dolaze u školu jer dele jedne patike…? Jedan dan jedna sestra, drugi dan druga. Ali ne odustaju… i tada znaš da nema mesta suzama jer nije tebi loše, niti smeš da odustaješ ako one nisu odustale.
Nije vas bilo strah da menjate poslove, kompanije? Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili na tom putu, tj. na svakoj od vaših poslovnik stanica?
– Kad se osvrnem, vidim sjajnu decu, svoje đake i sjajne ljude od kojih sam naučila kako treba, ali i kako ne treba. Kako treba biti dobar profesionalac, ali pre svega – čovek. Isto tako, kako možeš biti nikakav čovek i predstavljati se kao vrhunski profesionalac, a da te zapravo odlikuju samo beskrupuloznost ili ziheraštvo u poslu i u životu. Školu i SBB sam napustila zbog takvih žena. Za sudom sam žalila dugo, bio je to sjajan kolektiv. Državni posao, a uglavnom sjajni ljudi. Sve su to lekcije… Lekcije da ne treba generalizovati. Državni posao nije kao onaj iz čuvene TV serije, niti je korporacija uvek korporacija kakva bi trebalo da bude… Sve do “Microsofta”, gde sam u šest godina naučila kako jedan ogroman svetski sistem funkcioniše i kako je sjajno imati kolege iz celog sveta od kojih svakog dana učiš, a da ne moraš ni da otputuješ…
Vodite komunikacije “Microsofta” u 24 zemlje. Koliko se razlikuju sva ta tržišta? I samim tim, koliko se razlikuju načini komunikacije? Koje je od tih tržišta najnaprednije?
– Ako želim da ukrupnim te zemlje i skratim objašnjavanje koje su to 24 zemlje, najlakše je da kažem da je to Baltik, potom regija Crnog mora, pa bivše zemlje Sovjetskog Saveza, kao i Balkan, te Adrijatik, odnosno zemlje jadranske regije. Kulturološki su najveće razlike između zemalja bivšeg SSSR-a, koje se protežu po Evroaziji, i ostalih zemalja. Ako želim da napravim poređenje – mogu bez problema da se oslonim na ekonomsku situaciju i kažem da su Slovenija i zemlje Baltika najnaprednije u svakom smislu, ali da ne smemo zanemariti ni uticaj velikog tržišta kao što je Ukrajina, niti drugih zemalja koje spadaju u te 24 zemlje. Interesantno je svakodnevno raditi za jednu zemlju u kojoj je komunikacija na digitalnim kanalima standard, te u drugima u kojima su neke od platformi za takvu komunikaciju zabranjene od vlade. Dolazimo do toga da je geografska Evropa jako različita i kulturološki, ali znamo da oduvek postoje razlike između severa i juga, istoka i zapada. U svemu, pa i u poslu. Ali se i ti detalji nauče.
Od mnoštva informacija više ne znamo šta je dobro a šta loše, šta je istina a šta laž. Danas svako može da produkuje vesti, što je dobro sa stanovišta slobode, ali istovremeno dovodi do prezasićenja.
Kakav je vaš stav o komunikacijama na ovim prostorima?
– Od mnoštva informacija više ne znamo šta je dobro a šta loše, šta je istina a šta laž. Danas svako može da produkuje vesti, što je dobro sa stanovišta slobode, ali istovremeno dovodi do prezasićenja. Ko uspe više da plati za reach, taj je gazda informacija. Prekomunicirali smo. Obrnuli smo internet. U svakom smislu.
Nedavno ste pozvani u Forbes Communication Council i prva ste osoba koja radi u Srbiji a da je član Saveta. Koja će biti vaša uloga tamo?
– Misija svih Forbesovih saveta je da okupi uspešne profesionalce iz svih industrija, stvarajući tako proverenu mrežu koja se vodi društvenim kapitalom i pomaže svakom članu da ostvari još veći uticaj na poslovni svet. Do sada je svakodnevna razmena informacija nešto što je vrlo opipljiv benefit, ali je dodatno to za mene i sjajna prilika da pokušam da iznesem teme iz ovog dela sveta, te možda i napišem nešto za Forbes.
Na vašem sajtu ispod imena stoji “How communication happens”. Kako se tačno komunikacija dešava i da li postoji neko univerzalno pravilo gde je samo jedan jedini dobar i ispravan način da se komunicira?
– Ako nema emocija, nema ni komunikacije – odavno to ponavljam. I to je baš tako. Sve što je prosta vest, prosta informacija koja vas neće nasmejati, rasplakati, naježiti… nije komunikacija nego bacanje reči na zamišljenu gomilu koja treba da se nazove medijima.
Učenje i neodustajanje su tajne uspeha, ali je potrebno i da umete da se snađete u svetu oko sebe. Koliko god da ste veliki stručnjak, ako to ne umete – poješće vas nestručnjaci koji umeju.
Koliko su društvene mreže važan kanal komuniciranja? Koliki je profesionalni propust ne biti prisutan online?
– Društvene mreže su u mnogim društvima jako bitan kanal komunikacije. Negde i jedini. Negde označavaju potpunu slobodu, negde su pod kontrolom država i vlada. Obrni – okreni, bez njih se ne može. A kada pričamo o profesionalizmu, društvenim mrežama se više niko ne bavi kao fenomenom, valjda. Njima se bavimo kao standardom. U vreme kada je svaki zaposleni potencijalni advokat svoje kompanije, greh je ne smatrati ih standardom i pričati o njima kao o fenomenu kao da smo u 2012. godini.
Izdali ste i knjigu koja je uvrštena u spisak literature na studijama istorije Beogradskog univerziteta. Koje su važne lekcije koje studenti iz nje mogu da izvuku?
– Knjiga “Musolinijev mikrofon” govori o radio-propagandi u vreme Dučea, u Italiji. Uz to, knjiga objašnjava osnovne i uvek primenjive principe propaganda koji se, kako su se koristili tada, koriste i danas, samo upakovani i pušteni kroz druge kanale… Lekcija je uvek ista. Istorija je učiteljica života, rekao je neko mnogo mudriji i od mene i od Dučea.
Doktorand ste na FDU. Koja vam je tema rada i zašto ste odabrali baš to?
– Završila sam sve svoje doktorandske obaveze, položila 13 ispita, objavila radove, obavila istraživanje, a sada predstoji odbrana teme koja je vezana za nove oblike upravljanja reputacijom u digitalnom okruženju. Zašto baš to? Zato što je svaki zaposleni vaš advokat. On stvara sadržaj ili deli tuđi sadržaj na mreži… on formira svoje javno mnjenje, on upravlja reputacijom u svom mikrokosmosu. A taj mikrokosmos ima uticaja na kosmos. I to ne mali.
Šta je tajna uspeha i stalnog napretka u karijeri, a šta je ono što nas najviše koči?
– Učenje i neodustajanje su tajne, ali to svi znamo. Potrebno je da umete da se snađete u svetu oko sebe. Koliko god da ste veliki stručnjak, ako ne umete da se snađete – poješće vas nestručnjaci koji umeju. I ništa me ne može zakočiti osim mene same. I ideje koje ponavljam kao mantru kada se ponekad umorim od ljudi, a ne od posla, jesu da ću otvoriti frizerski salon za pse i mačke u Nemačkoj i da ću od tada odgovarati na jedan imejl nedeljno umesto na 250 dnevno. Živi bili…
Foto: Vesna Lalić
1 thought on “Ako nema emocija, nema ni komunikacije”