Kada je te nedelje Milena Dravić napustila ovaj svet, gotovo da nije bilo medija od Vardara pa do Triglava koji nije zabeležio da je njenim odlaskom okončana i jedna velika epoha. Tek tada, izgledalo je, oprostili smo se i od Jugoslavije u onom divnom obliku u kome je srednje i starije generacije još uvek pamte. Svojom ljupkošću, prirodnošću i posebnim odnosom kako sa publikom tako i s kamerom, Milena Dravić bila je najprirodnije lice jedne velike i moćne zemlje čije je boje svojim neumornim radom tako svestrano branila.
Da se i sama Milena Dravić oprostila od ovozemaljskog života, postalo je jasno još pre dve i po godine, kada se njena velika životna ljubav i neizostavna polovina preselila u Aleju zaslužnih građana. Dragan Nikolić i Milena Dravić bili su par o kojem će se tek ispisivati redovi i o čijoj će se zaostavštini nizati priče. A ta zaostavština je ogromna.
Kada bismo je sreli, uvek bi nas pozdravila širokim i tako specifičnim osmehom, i okupala bi nas svojim vedrim duhom, koji ju je i održavao tako visoko tokom svih decenija njene karijere.
– Ja nisam čovek negativne energije – govorila je Milena. – Čak i kad ljudi uspeju da me povrede, ja ne reagujem negativno. To uvek nekako prođe kroz mene, nastavljam dalje tom svojom vedrinom. Lično mislim da sam to nasledila od roditelja i od moje familije. To su bili ljudi pozitivne energije. Kad se prisećam detinjstva, preda mnom su slike ljudi sa osmehom. Možda je to neka moja genetska predispozicija. Bila sam te sreće da sam radila ono što sam volela. Mene niko nije sprečavao u tome da se opredelim za ovu profesiju, tako da sam uvek bila odgovorna sama prema sebi.
A za profesiju „izvođača scenskih radova” opredelila se relativno rano, već 1959, sa devetnaest godina, kada ju je zapazio češki reditelj František Čap i dodelio joj prvu filmsku ulogu u filmu Vrata ostaju otvorena. Upisavši Akademiju za film, pozorište, radio i televiziju, dobija priliku da odigra i svoju prvu glavnu ulogu u ostvarenju Branka Bauera Prekobrojna. Uloga devojke sa sela koja kreće u radnu akciju bila je toliko uspešna da joj donosi i prvu Zlatnu arenu, uvodeći je u red najmlađih glumica ikada nagrađenih tim priznanjem.
– Moja ljubav prema filmu bila je velika. I uvek mi je interesantno da gledam s koliko poštovanja mladi reditelji počinju da grade karijere. Nije lako snimiti film. Ako nemate taj ogromni entuzijazam u sebi i tu ljubav prema filmu, teško da možete nešto da uradite. Vrlo često nismo imali para za filmove, tako da nismo ni bili plaćeni za to šta smo radili. Ali toliko su bili prisutni entuzijazam i energija, da je bilo nemoguće da se to ne oseti na filmovima koje smo realizovali.
A njenu filmografiju činilo je više od stotinu uloga na filmu, više od 60 na televiziji i oko dvadesetak u pozorištu. Kada smo je pitali koja je epoha u njenoj karijeri bila najdivnija i najlepša za rad, Milena je samo odmahnula rukom, onako naivno kako je samo ona to znala, i kroz smeh odgovorila:
– Iskreno rečeno, to je bio period od šezdesetih godina do jednog dela osamdesetih, kada sam bila u punom zanosu i kada se najviše osećao taj stvaralački duh među filmskim radnicima. U tom periodu radili su ljudi čiji su filmovi ušli u svetske antologije i koje su zaveli kao svetske reditelje. Naravno da su mi mnogo značile te početne godine, kada su me kao mladu glumicu nagrađivali. Ostala sam najmlađi dobitnik pulske Arene na prostoru bivše Jugoslavije, kada sam bila nagrađena za Prekobrojnu. Sećam se da sam tada razmišljala šta ću raditi dalje. Bilo je ipak neizvesno, mogla je naići neka nova uloga, a i nije morala. Ipak, moja odgovornost prema nagradi i ozbiljnost, pa i rad punom parom doveli su do toga da sam šezdesetih, sedamdesetih i delom osamdesetih ostvarila mnogo lepih i vrednih uloga. Danas izgleda neverovatno da je Živojin Pavlović snimio film kao što je Zaseda za svega dvadesetak dana. Filmovi Puriše Đorđevića izgledaju i dalje impresivno. A sada u ovoj životnoj zrelosti izuzetno mi znači rad sa Stefanom Arsenijevićem, sa kojim sam ostvarila tri meni značajne uloge – govorila nam je Milena Dravić.
Jednom prilikom, kada je primala Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke, izjavila je da je to priznanje za nju poput Oskara. Statueta Američke akademije za film, izgleda, ostaje neodsanjani san gotovo svakog glumca na planeti, no nekima je ona i nepotrebna. Ipak, Milena Dravić je oduvek smatrala da su ljudi s našeg prostora daleko talentovaniji od onih koji su vlasnici tog prestižnog Oskara, ali da ona lično nije sebe videla na dalekom zapadu:
– Osim jedne velike internacionalne karijere Bekima Fehmijua, koja je bila ostvarena u pravom smislu te reči, i sada u novije vreme karijere Radeta Šerbedžije, koji radi u celom svetu – i bila bih stvarno srećna da njega, recimo, pokrpi jedan Oskar – niko od nas ostalih nije otišao iz zemlje jer smo zaista bili vezani za ovaj prostor. Zato me je čudilo kada bi nas neko proglašavao izdajnicima a mi smo ostali u zemlji, iako su mnogi od nas mogli da naprave velike evropske ili svetske karijere. Ja sam, recimo, posle filma Misterije organizma imala pozive iz Amerike da tamo nastavim da radim. Zvali su me reditelji Elmar Kloš i Jan Kadar, koji su bili i profesori režije i učili sve naše reditelje češke škole. Početkom sedamdesetih godina igrala sam u jednom američko-češkom filmu pored Radeta Markovića i dobila Zlatnog Davida za najbolju evropsku glumicu. Njih dvojica su me tada molila da doputujem u Ameriku. Kadar je već bio otišao tamo i ubeđivao me da dođem i govorio da ne znam šta propuštam, ali ja nisam htela jer sam zaista bila vezana za Beograd i Jugoslaviju. Ali nisam se pokajala ni u jednom trenutku. Ovde sam radila mnogo u pozorištu, što ne verujem da bih tamo mogla, baš kao što sam mnogo radila i na televiziji. Te tri paralelne karijere nešto su što sam ovde mogla da ostvarim i ja sam zadovoljna. Sada bih volela da se Srbija iz svega ovoga iščupa i da sa velikim potencijalom koji ima, s toliko talentovanih ljudi, povrati pravu sliku našeg filma na svetskoj sceni. Ali problem je u tome što iza nas ne stoje organizacije koje bi nas podržavale kao što stoje iza sportista, recimo. Svako od nas se snalazi kako zna i ume, i tako vodi karijeru. Mi nemamo te agencije i timove koji rade za nas. Očekivala sam da će ovo novo vreme stati iza ove mlade generacije glumaca i da će oni napraviti prodor u evropski film. Ali to je nemoguće uraditi bez te mašinerije koja bi od njih napravila evropsko i svetsko ime.
A da je bila na zapadu, sasvim sigurno bi imala status jedne Meril Strip, sa svim njenim nominacijama za Oskara, jer je u svim filmovima koji se pamte do danas Milena Dravić briljirala lakoćom svog glumačkog izraza. Za koju bi to ulogu, po njenom mišljenju, ona zaslužila Oskara, pitali smo je onda:
– Možda bih dobila Oskara za životno delo – odgovorila je kroz smeh. – Imala sam mnogo lepih uloga, na primer u filmovima Jutro, Devojka ili Misterije organizma. Da se s tim filmom tada nije dogodilo to što se dogodilo, on bi, verujem, sigurno ušao u pet filmova za Oskara i mogao bi da dobije tu nagradu u Americi. Ja sam, na primer, igrala i u jednom filmu kojeg se nikako ne mogu odreći, bez obzira na današnje primedbe na filmove sa ratnom tematikom i na njihovu ideološku obojenost. I dalje veoma volim ulogu u filmu Bitka na Neretvi. Ako ćemo već da pričamo o Oskaru, taj film je i ušao u pet filmova za tu nagradu, i to je bio, recimo, trenutak kada su mnogi reporteri iz bivše Jugoslavije pitali zašto ja nisam dovedena u Ameriku da prisustvujem projekciji tog filma. Znate, u jednom trenutku naša kinematografija je bila blizu Oskaru jer su mnogi naši reditelji dobijali velike evropske nagrade, kanske, venecijanske, berlinske i logično je bilo očekivati da će se tako nešto dogoditi u jednom trenutku.
Ali to se nije dogodilo. Dogodio se smak jedne velike zemlje i početak odumiranja jedne epohe koja je proizvela tako velika i moćna imena sedme umetnosti. Dogodilo se doba kada su umetnici ustali protiv bezumlja tada neshvatljivo agresivne politike. Dogodilo se tada, ali ponovilo se u vremenu novog ludila. I baš kao što je to slučaj i sa glumcima danas koji su trn u oku režima, tokom devedesetih su bili sklanjani i proganjani svi oni čiji je glas išao protiv progresivnog ludila. A Milena i njen Dragan bili su među otporaškim prvoborcima. O tome je rado pričala, iako se toga nerado sećala. Tu fazu, ispunjenu lošim momentima i teškim situacijama, Milena Dravić smatrala je neophodnom u svom životu, iako je tokom decenije i po i te kako patila:
– Bile su to razne situacije, i životne i profesionalne. Bili su to periodi kada su me drugi sklanjali. Doživljavala sam svašta i nisam želela da pričam o tome, pa i sada mi je ružno da govorim koji su to momenti i kakvi su oni bili. Desilo se to da se u jednom trenutku pojavio neki sasvim novi svet kojeg nije interesovalo ni ko si ti niti šta si radio i koji je mnoge umetnike moje generacije počeo drastično da udaljava sa scene. U toj grupi nalazilo se mnogo mojih koleginica i kolega. A to se, recimo, nikada nije dogodilo jednoj Katrin Danev, koja je moja vršnjakinja i čija je karijera imala jedan kontinuitet u njenoj zemlji. Francuska se nje nijednog trenutka nije odricala, a kod nas su postojali trenuci kada su to činili, pa su nas opet vraćali, pa opet otpisivali, pa ponovo vraćali… – pričala je Milena sa jednim ipak osobenim osećajem ponosa što je bila na pravoj strani u koju je verovala i u čiju ispravnost bila ubeđena.
I sada kao da čujemo njen glas, njeno ljupko lice kako nam se obraća sa ekrana. Jer za velikane smrti nema. Niti postoji taj Oskar koji bi zaokružio tako impozantno životno delo kakvo nam je ostavila Milena Dravić.
Tekst: Dragan Jovićević